Krešimira Gojanović: Ilustrirana poezija
Temelj dvojnosti

Pred tajnom zatvorenih vrata,
dozvala sam svoju sliku o tebi.
Između gradova, među svjetovima
prepoznala sam šare na koži zmije,
vijugavo gibanje svjetla
i pustila te da mi pričaš u snovima
gdje si uvijek ogoljen,
kao žongler i androgin postaješ nalik meni.
Od dalekih priča moje je biće ustreptalo,
zidovi su se rastvorili kao kamene haljine,
sto i jedan labirint za istraživanje
u mekom dodiru sjenovite žene.
Možda smo bili posvećenici nekih hramova,
tkali smo priče u slikama i bjelinu iza njih,
a u sumrak se okupljali oko vatre,
smišljali imena za zvijezde
i njihove obrise pratili kroz oblak.

S mojih putovanja potekle su niti
da možeš vidjeti što i ja:
voćnjake i dvorce u plodnom smiraju,
srpasti mjesec iznad mokrih ulica
gdje sam te pronalazila.
Sa svjetlom i tamnom odorom,
sa oblinama i kosturom
čvrsto izniklim iz zemlje,
kroz dane prohujale u nemiru
i ponoćna snatrenja,
dopustila sam ti da me vidiš
razdvojenu oko zdenca želja
i pohranila naš susret u dubokoj vodi.
Vrijeme Perzefone

Ponoć u šumi – vilenjačko vrijeme.
U srebrnoj borovini
leptir skida košulju,
spleteni korzet od trnja
i pušta svilenasta krila
da prospu se po zemlji
kao šum i jecaj vode.
Nigdje nema živih bića
u odajama tamne Perzefone,
samo raskoš kamena
i kristalni duh dvorana
u kojima obnavlja se duša
odbjegla od svijeta.
Susret sa čarobnjakom

Raštimana pjesma pred kišu,
mrtvaci se spremaju za ples
dok mi govoriš da je zid predebeo
i nikad neću proći kroz njega.
Prisjećam se svih onih koji su otišli,
od kojih sam otišla,
na dnu bunara ću nešto naći
– sebe podivljalu?
Ustat ću iz prašine, zrak će biti opojan
i sunce u mojoj nutrini pokazat će mi put.
Disati sa trbuhom, sa vjetrom udaljena
od ljudskih kuća, vlakovi me čine sigurnom
jer znam – nikome ne pripadam,
sloboda je dar za neposlušnost.

Puštam kroz prste sve što mora otići,
ispraćam sebe kroz pustinju,
u dubini do koje ne dopireš nalazim cjelovitost,
daleko od zidova i trnovih kruna
– svijet je moje igralište.
Kupam se u kišama, trčim putevima
zadihana od sreće kao nekad
kada su me krile krošnje drveća,
ljubila sam dječaka iz svoje ulice
prije mnogo godina, on je bio dio mene,
žedan i gladan, uznemirenog trbuha.
Ljubila sam svaki izazov na putu
i svatko tko me pustio u slobodnom padu,
dao mi je dar mog života
– slobodu koja je veća od ljubavi.
Minotaurka

Pretvore nas u nešto što ne želimo biti:
čim ugledamo svijet radoznalim očima
dolaze stranci iz sjene tegobnog iskustva
– donese zabrane i kazne,
zazivaju boga i knjige predaka
– žene to trpe stoljećima.
Režu nam krila, zabranjuju smijeh,
vezuju haljine da obuzdaju tijelo,
uče nas kako je neposluh opasan
– sinove vole više od kćeri,
dive se ratnicima i plaćenicima,
boje se ženskih soba.
Kad shvatimo da smo izdane,
istina oslobođa, ali nas prvo okameni:
upoznajemo nove sile,
neulovljena bića, nespokojne žene
i sve ono zatajeno
iza prašnjavih oltara.

Upoznajem ženu koja je napustila
svoj narod i pleme
– u pustinji da bude samo svoja,
u pijesku iscrta slike,
da uzme što poželi od svijeta
i nikad od nikog ne traži oproštaj.
Slikati, pisati, plesati…
Buditi se sa radošću tijela,
izgovarati svoje misli,
srušiti stare ormare,
strahove majki i prababa
– oteti sebe od tuđih pravila.
Zavodljiva, nesvakidašnja,
opijena bujnošću svijeta,
davno zaboravljena božica
od čestica zemlje i praha,
kroz labirinte došla mi je u san
– Minotaurka preporođena i moja.
Olujni dan

Duboko vrijeme obnovilo se u krugu,
od žudnje do praznine
uspomene klize u zrcalu,
mokri trag zmijolike žene.
Dok sam ljubila, bila sam neranjiva,
udaljena u snoviđenju bez zemlje,
vidjela sam sebe kao kipara,
drvodjelju i vodiča duša,
a nebo se otvorilo nad nama
u mirisima cvjetne tržnice,
pod kipom lutajućeg pjevača.
Danas se sjećam samo ljepote,
svjetlosti na prozorima
i kako smo se smijali
orošeni ledenim kapima,
u slatkom iščekivanju
nepredvidive budućnosti.
Točka u vremenu,
– okamenjeni zamak –
postala je slika
koja će jednom poteći iz mene
kao blistava ljetna oluja.
Copyright (c) Krešimira Gojanović
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.