Jelena Martinović: Oslikana poezija

Prepuštanje
Nevjerojatno nevjerojatno nevjerojatno….
Kako se osjećam.
Ne znam kako da to opišem riječima…
možda slikom?
Uspijem.
Bojama? …
da
Ta silina, snaga, volja, čistoća.
I onda pustiti se
Prepustiti
Bez borbe
Bez straha
Ako se borim, borim se protiv sebe
Svaka borba je borba sa sobom samom
Prihvatiti?
Prvo trebam vidjeti šta?
?
Srž
koja mi je data
da shvatim sebe

Kako su samo divni!
Pametni!
Osjetljivi
Suptilni!
Osjećaji
Puštam ih da budu mudri
i da se utkaju u tu snagu
Kao galebovi na buri.
Bez borbe
Nošeni
Koriste sveprisutnu snagu
da bi i sami postali ta snaga
Ako se bore, samelje ih
Ako se prepuste, voli ih.
Ljubiti sve živo
Ljubiti sve neživo.
Crvena boja bijele boje
Zelena boja plave boje
U smislu pripadanja i postojanja.
Raznosi me ushićeni osjećaj iznutra.

Slikati silinom bure
Slikati silinom bure
Sve
I što me onda boli
Koji je to osjećaj?
O kako ga volim!
Da´l je to uopće bol?
Ili je bol kad suze teku
kod stvaranja i nestvaranja
Kad zaronim u tugu svijeta
Koja mi je data
da bi mogla osjetiti svu sreću svijeta!
Ljubav tuga
Tuga ljubav
Izjednači se sve
Kad zavolim tugu
i utrnem od žalosti nad srećom
Prestajem…
TAD prestajem IMENOVATI
Kategorizirati
Opisivati.
Tad samo osjećam
Samo ljubim
Samo živim

I zahvalna sam na svakom iskustvu
Svakom osjećaju
Svakom grču koji me steže oko grla
dok ga pokušavam progutat
Jer iza toga dolazi čista i nepatvorena ljubav.
Kad gasi se sve
U meni kipi
Nosi me
Moram
Dozvoliti da prođe
Da se posluži mojim bićem kao kanalom
Kad razbije blokade u meni
Da poteče
Nesmetano
I slijeva se kroz moj dodir,
kist, pogled
I ne mogu se otrgnut
I ne želim
Osjećaju obožavanja cijelokupnog postojanja.

Početak
Gledam u prazan papir.
Uzimam kist.
Sjedam u mislima ponovo
Na mjesto gdje sam maloprije bila.
Na slanu stijenu
Kraj mora.
Kraj golog, oštrog, nevelikog stabla
U kojeg se sudara bura.
I
Prizivam u sebe boje
One koje su bile tada
I koje su sada.
Ali uspavane tamnim tonom noći koja pada.
U meni još su žive
Pune sunčeve svjetlosti.
Prgave i prkosne
Spram bure koja nas šamara.
I boje i mene.
I kao da nas tjera
Ali samo kao.
Jer istina je u meni.
Copyright (c) Jelena Martinović
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.