Bilo je vedro jutro rane jeseni. Sunce je grijalo mirisan zrak, a nebo je bilo nestvarno plavo. Baš pravi kontrast narančasto crvenom šuštavom lišću, kojeg je bilo i na podu i na krošnjama visokih bukovih stabala. Uz nebo se još i more, vidljivo sa najvišeg grebena Velebita, plavilo u daljini. Medvjed Babo se lijeno gegao kroz šumu. Još uvijek mu je glavna zanimacija bila klopa, jer zima još nije bila došla, pa je treblao sakupiti zalihe prije odlaska na spavanje. Veselio se zimskom snu, no više je volio osjećaj koje mu pruža sunce koje mu se upija u gusto smeđe krzno. Što li bi se još moglo pojesti? Sakupljanje bukovica mu nije bio omiljen posao, a već je sva nalazišta divljih mrava potrošio. Hmm….a da se odšeta do obližnjeg planinarskog skloništa? Da, to je dobra ideja! – zaključio je.
Šuš-šuš-šuš…svaki njegov korak ukrašen je zvukom žuto-crvenog lišća. Inače nije bio baš tih, ali u jesen i da se trudio nije mogo proći neopažen. Njegovo šuštanje čula je vjeverica Perica. Baš se bila igrala u lišću, krzno joj je poprimilo smeđe-crvenkastu boju i mogla se odlično sakriti među svim tim crvenilom. Iskočivši iza stabla, Babi se u prvi mah učinilo da je neki list neobično oživio. Ne, to ne može biti vjetar. I nije bio!
Perica je doskakutala pred njega i veselo ga priupitala:
– Kuda ideš, Babo?
– Idem do Ivinih vodica – odgovori Babo.
– Zar si žedan? – pita Perica?
– Ma neeeee….to je samo naziv za planinarsko sklonište. Vjerojatno je nekad neki Ivo tamo našo vodu, pa od tuda naziv. U stvari tamo i ima izvor, jedan od najfinijih na ovom dijelu Velebita, ali je zatvoren u cisterni. Al to nije moj cilj. Ja idem vidjet da’l su planinari možda ostavili nešto hrane! – kaže Babo.
– Uuuuu! Idem i ja s tobom! – veselo povika Perica.
I tako su njih dvoje nastavili kroz gusto lišće šuškati prema skloništu.
– A što ako naiđemo na ljude? – zabrinuto upita Perica.
– Ništa, ja ću ih prestrašiti i imat ćemo više hrane. – hrabro i veselo će Babo.
– Misliš da će te se prepasti? – reče Perica.
– Naravno! Napravit ću najstrašniju moguću grimasu. – objasni joj Babo, istovremeno se krevelječi.
Bilo je smiješno vidjeti ga kako kesi zube i plazi jezik, jer je imao nevjerojatno miroljubiv izraz lica. Tako raspravljajući, polako su se približili skloništu.
– Hmm….mislim da čujem ljudske glasove – kaže Perica.
– Da, imaš pravo – kaže Babo.
– Mooožda bi bilo pametnije da pričekamo da odu. Još par sati je dan i s mrakom će oni zasigurno otići. A mi se do onda možemo izležavati na suncu.
– Odlična ideja! – složi se Babo, kojemu ipak nije bilo do plašenja ljudi.
Tako su se uspeli na mali obronak obrasao mekanom, već požutjelom travom, s kojeg se vidjelo more. Zabavljali su se promatrajući grane crnih borova, koje su sve rasle samo s jeden strane stabla.
– Vidi ih kako su smiješni! – kaže Perica. – Kao da ih je netko počešljao udesno! Zamisli da ti tu stojiš tako čitav svoj život i odupireš se buri!
– Još su im frizure i dobre, s obzirom kako jako ovdje vjetar puše. – odvrati Babo.
Sunce je polako zaranjalo u more i u šumi se već poprilično smračilo. Babo i Perica su odlučili produžiti do skloništa. Na putu do tamo nešto ih zasmeta.
– Što mi to draška nosnice? – upita Perica.
– Ne znam, ali podsjeća me na nešto strašno! Kao onda kad je šuma gorila, sjećaš se? – kaže Babo. – Idemo požuriti, da se nešto loše ne dogodi. Znaš da moramo čuvati šumu, ona je naš dom!
Perica i Babo pohitaše prema izvoru dima. Tamo ih je dočekao prizor logorske vatre. Nekoliko ljudi je bilo okupljeno oko nje i uživali su, pekući kobasice nataknute na štapove.
– Hmmm….izgleda da je vatra mala, ali svakog časa može narasti. Najbolje da ju imamo na oku.
Udobno su se smjestili nedaleko skloništa i vatre i trudili se da budno paziti šta se događa, no ubrzo ih je savladao san. Nakon nekog vremena, vatra je dogorjela i ljudi su se povukli u sklonište na spavanje.
Noć je bila mirna i vedra, sve dok nije započeo puhati vjetar. Babu ponovo uznemiri miris dima i prene se iz sna. Digavši glavu, probudi Pericu koja mu je spavala na leđima.
– Šta se događa? – upita Perica.
– Mislim da vatre više nema, ali nešto se dimi. Idemo pobliže pogledati – rekne Babo.
Približivši se, vidješe kako je vjetar ponovo podigao vatru, jer je ostalo žara i kako plamičke nosi na sve strane. Kako bi pali na suho lišće, započeli bi novu vatru.
– Moramo brzo nešto poduzeti, jer će se sve zapaliti! – poviče Babo.
Perica potrči do bunara koji se nalazio nedaleko skloništa, ali on je bio zatvoren. Ljudi su mu poklopili otvor i stavili kamen.
– Što sad? Baboo, pomogni mi da dođem do vode! – vikne Perica, a Babo koji je do tada šapama pokušavao ugasiti razigrane plamičke, brzo pohita do nje. Mukom je uspio maknuti kamen, ali kad su otvorili otvor, shvate da ne mogu do vode koja je bila duboko u bunaru.
– Hmmm….sljedeći izvor je daleko. Nećemo stići. Što sad? – upita Babo.
– Hajdm’o probudit ljude, neka vatru gase oni koji su ju i započeli! – dosjeti se Perica.
– Bravo! – usklikne Babo.
Pohitaše zajedno do skloništa oko kojeg je sve više plamičaka gorjelo. Zavijanje vjetra nije slutilo na dobro. Perica se sjuri niz dimnjak u sklonište, a Babo se navali na vrata. Ušavši, digne takvu dreku da bi se svakome krv sledila u žilama, a Perica stade skakati po vrećama za spavanje i usnulim ljudima. Ubrzo su prestrašeni ljudi poskakali na noge. Da su razumjeli da Babo viče – Požaaaaaaaaaaaaaar! – još bi se i više bili prepali. Ovako su samo počeli smišljati kao da se obrane od divlje zvjeri! Ali na njihovo čudo, medvjed se okrene i istrča iz skloništa i dalje vičući! Najhrabriji od ljudi krene za njim ne bi li zatvorio vrata, kad li ugleda igru plamičaka ispred skloništa. Ubrzo svi potrčaše van i stadoše gasiti vatru. Kantom su vadili vodu iz bunara i močili deke te njima gasili vatru. U svoj toj strci zaboravil su na strašnog medvjeda, koji je sa sigurne udaljenosti, zajedno sa vjevericom na ramenu promatrao razvoj događaja. Napokon su uspijeli ugasiti vatru i ovaj su put zalili žar, kako bi bili sigurni da se neće ponovo rasplamsati. Svjesni da su im životinje spasile život, zahvaini su legli na počinak.
Ujutro su, odlazeći, ostavili sve slastice i hranu koju su imali za njihove spasitelje. Čim su ljudi odmakli, Babo i Perica krenuli su se gostiti.
– Mmmmm….što je fino! Baš lijepo od njih da su nam ostavili hranu! – kaže Perica.
– Da, priključi se Babo, nadam se da će idući put ugasiti vatru kako treba!
Još dugo su Perica i Babo uživali u gozbi, a vjetar je zvuk njihovog slasnog mljackanja nosio prema moru.
Jelena Martinović: Iz crtačkog planinarskog dnevnika
Copyright (c) Jelena Martinović
Vrijeme divljine - zapisi iz prirode 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.