Hrvoje Kovačević: ”Putnik kroz vrijeme (smrt u prirodi)”, 6. dio

Hrvoje Kovačević

”Putnik kroz vrijeme (smrt u prirodi)”,

novela, 6. dio

(prijašnje dijelove možete čitati ovdje)

 

trinaest

Gotovo sva mjesta u velikoj dvorani za sastanke Policijske uprave požeško-slavonske bila su popunjena. Vidmar nije poznavao dvije trećine nazočnih, neke je upoznao tijekom uviđaja na Požeškoj gori, a neke je viđao samo na televiziji. U prvi mah se iznenadio vidjevši da je u dvorani i njegov šef, no onda je shvatio kako je zbog važnosti slučaja on jednostavno morao prekinuti  godišnji odmor. Pokraj Stipana sjedio je Mladen. Policajac u zajednici pokrenuo je slučaj, tako da njegova nazočnost nije bila iznenađujuća. Načelnik Odjela za seksualne i krvne delikte Policijske uprave požeško-slavonske bio je u odijelu, unatoč vrućini koju slabašni klima uređaj nije uspijevao razblažiti, oko vrata mu je bila čak i kravata. I bio je ozbiljan. Vidmar ga nikada prije nije vidio u takvom izdanju.

Dvoje inspektora zaduženih za koordinaciju požeškog i zagrebačkog tima zadrijemali su na stolcima u njegovoj sobi pred uključenim računalima, dok su se bavili posljednjim provjerama prije jutarnjeg sastanka, zato su kasnili. Naravno, u trenutku kada su ušli u dvoranu, svi su se zagledali u njih, a onaj koji je u tom trenutku govorio, jedan od onih koji se često pojavljivao pred televizijskim kamerama, zašutio je. Razlog tome zacijelo nije bilo samo njihovo kašnjenje, nego i izgled. Nakon napornog, vrelog dana i uglavnom neprospavane noći, gotovo jednako tako vrele, izgledali su kao nešto što je izbacila Orljava. Zapravo bi bilo bolje da su se nakon razgovora s Anjom otišli malo odmoriti, istuširati i doručkovati, umjesto što su u njegovoj sobi pokušavali iskopati još kakvu informaciju. Jer nisu iskopali nešto što bi bilo vrijedno tog napora. Jedina koliko-toliko zanimljiva informacija bila je otkriće da je na adresi na koju je Anja poslala Titovu knjigu bila neka vrsta poštanskog ureda. Nadali su se da su tamo kvalitetne nadzorne kamere i da snimke dovoljno dugo čuvaju. Nisu imali ovlasti to provjeravati, niti su smjeli zvati broj s kojega je Bilić zvao Anju.

Pokraj Stipana su bila dva slobodna stolca. Nakon što je ušao, Vidmar je promrmljao pozdrav, a onda je otišao do Stipana i sručio se na slobodan stolac pokraj njega. Nasmiješio se šefu. Ovaj mu nije uzvratio osmijeh, samo ga je začuđeno gledao. I duboko udahnuo zrak kroz nos, dajući mu do znanja da smrdi. Mia je slijedila požeškog kolegu, ali nije sjela kao on, nego je ostala stajati iza drugog slobodnog stolca. Za razliku od Vidmara koji je bio previše iscrpljen da bi osjećao nelagodu zbog kašnjenja, njoj kao da je godila pozornost koju je izazvala. Odjednom mu je palo na pamet da je Mia namjerno zakasnila na sastanak. Ona je njega probudila, moguće je da je na vrijeme shvatila koliko je sati.
U dvorani su stajali samo visoka plavuša i krupni, sijedi muškarac autoritativnog izgleda koji je do tada vodio sastanak. Bilić. Preziva se Bilić, sjetio se Vidmar. I dalje se nije mogao sjetiti njegove funkcije. Znao je samo da je velika faca.
Bilić!, sinulo mu je u slijedećem trenutku, preziva se isto kao onaj kojega je Anja spominjala.
– Ne morate se ispričavati zbog kašnjenja, kolegice – mrzovoljnim je glasom napomenuo Bilić.
– Imam dobar razlog za kašnjenje.
– U to nisam ni sumnjao.
– Noćas smo kolega Vidmar i ja otkrili tko je urezao onaj natpis na kamen koji je nađen na Požeškoj gori nedaleko mjesta zločina. Ruža Marić, požeška kiparica. Njoj je požeška novinarka Anja Karamatić platila pet tisuća američkih dolara da to učini. A Anji Karamatić je Bilić platio sedamdeset tisuća američkih dolara da mu da informacije o blagu na Požeškoj gori. Kao što već otprije znamo, Maravichi su bili pasionirani tragači za zlatom. Odnosno blagom bilo koje vrste.
Zagrebački Bilić zapanjeno je zurio u visoku plavušu. Kao i svi ostali. Voditelja sastanka dodatno je zbunilo spominjanje njegovog prezimena. Mia je to namjerno izvela.
Naposljetku je Bilić zaključio kako mu je najpametnije invazivnoj plavuši dati riječ. Sjeo je i naložio joj:
– Počnite ispočetka.
Unatoč umoru, Vidmar ju je pažljivo slušao. Morao je priznati da je bila fantastična – uvjerljiva, precizna, bez suvišnih pojedinosti, uspjela je uvjeriti nazočne kako su ona i Vidmar tijekom proteklih petnaestak sati odradili sjajan posao. Dakako da nije spominjala seks, ni to da su pred jutro zadrijemali (ako je ona uopće zadrijemala pred jutro). Govorila je kao da se za nastup pripremala. Možda i jest.
U svakom slučaju bila je prilično poštena. Vidmarove zasluge nije umanjivala, samo je svoje naglašavala. Nakon njenog izlaganja ispadalo je da su sve zaključke donijeli zajednički, nakon što bi analizirali situaciju. Uz to je naglasila kako su ispitivanje umjetnice i novinarke odradili kao uigran tandem.
Na kraju izlaganja viša inspektorica Mia Mišura objasnila je u kojemu bi smjeru istraga trebala ići dalje, na koji bi se način istražitelji iz Hrvatske trebali povezati s američkim kolegama kako bi pronašli Vuka Bilića, otkrili njegov pravi identitet i suradnike. Nakon što je završila i sjela, svi su se zagledali u Vidmara, dajući mu priliku da je nadopuni ili ispravi.

On tu priliku nije iskoristio. Prvo, zato što je bio znatno lošiji govornik, drugo, zato što nije znao što bi još trebalo dodati i, treće, sviđalo mu se imati glasnogovornicu. Mimikom i slijeganjem ramenima dao je do znanja kako ne namjerava dopuniti kolegicu. Pri tome je opet kratko pogledao šefa. Ovoga mu se puta Stipan nasmiješio.
– Dobro – progovorio je Bilić. – Čuli smo višu inspektoricu Mišuru… Ona i mladi kolega noćas su bili uistinu vrijedni… Zahvaljujući njima istraga se definitivno pomaknula s mrtve točke. Dakle, slijedeći nam je zadatak pronaći mog prezimenjaka…
Sastanak je potrajao još pedesetak minuta, od čega je Vidmar četrdesetak minuta slušao kako razni govornici ponavljaju smjernice istrage koje je Mia dala na kraju svog izlaganja. Sada je bio još zadovoljniji zbog svoje odluke da šuti.
U posljednjim minutama sastanka Bilić je dijelio zadatke. Vidmar je zapazio da među onima koji su dobivali zadatke nije bilo onih koji su prije toga isprazno mudrovali. I shvatio je da cirkus odlazi iz grada. Fokus istrage prebacuje se u Zagreb i na suradnju s američkim kolegama. Nakon sastanka policajci su ustajali, prilazili jedni drugima, komentirali sastanak, rijetki su odmah izlazili iz velike dvorane.

Krešimira Gojanović, ”Pred rastanak”, tuš / flomaster, 30×20 cm

Mia i Vidmar ostali su još neko vrijeme sjediti. Požeški je inspektor skupljao snagu da ustane, dok je ona skupljala papire koje on do tada nije ni zapazio. Valjda je pisala i bilješke dok je on drijemao za svojim radnim stolom. Nije zapazio ni da ih je gledala dok je govorila.
– Hoćemo li razmijeniti brojeve privatnih mobitela?
Upitao je to zato da zapodjene razgovor, da odgodi trenutak u kojemu će se osoviti na svoje umorne noge.
Samo je pitanje bilo glupo, jer mu trenutno nije padalo na pamet ostvarivanje nekakve ljubavne veze s njom, niti razlog zašto bi se uopće čuli, želio se samo pošteno naspavati. Osim toga, on službeni mobilni telefon nije ni imao. A do zagrebačke je kolegice lako mogao doći i bez te razmjene brojeva.
– Mislim da to nije najbolja ideja – brzo je odvratila viša inspektorica koja je upravo do kraja prikupila papire i ustala.
Već je mislila poći, no onda je zastala, pogledala ga i primijetila:
– Mogao si barem odglumiti da si razočaran.
– Udarce sudbine običavam podnositi s filozofskim mirom – slegne ramenima Vidmar i dalje sjedeći.
– Bio si jako dobar – nasmiješi mu se jednokratna ljubavnica. – Čak ćeš mi neko vrijeme i nedostajati. Zapravo si ti jedna skroz čudna muška tvorevina…
– Zadržimo se na tome – predloži Vidmar koji nikako nije volio analize, pogotovo one u koje je osobno uključen.
Složila se s njegovim zaključkom. Još mu se jednom nasmiješila, a onda se udaljila.
On je pak shvatio da jedini sjedi. Teško je uzdahnuo, pa ustao.

U slijedećem je trenutku otkrio da su Stipan i Mladen cijelo vrijeme stajali iza njegovih leđa i očito slušali razgovor. I da su sve shvatili, iako su Mia i Vidmar pazili što govore. Bit će da su ih više odali pogledi koje su razmijenili, nego riječi.
Činilo se da je policajcu u zajednici bilo neugodno, dok se njegov šef cerio:
– Pa ti si, umjetniče, baš ono dubinski koordinirao rad s ovima iz Zagreba – osmijeh nije silazio sa Stipanovog lica. – Sad mi je odma manje žao šta sam moro prekinut godišnji. I šta sam moro zavezat ovu usranu kravatu…
– Ne znam koliko je to bilo profesionalno… – javi se policajac u zajednici.
– Ajde, Mladene, ne filozofiraj. Žalio si mi se da nas ovi iz Zagreba tretiraju ko provincijalce… Da nas jebu… Sad ispada da je zapravo bilo obratno – zaključi načelnik Odjela za seksualne i krvne delikte Policijske uprave požeško-slavonske. – Uz to je mali i riješio slučaj. Kolko je to već mogo, s obzirom na okolnosti… I to u rekordnom roku. Što od njega zbilja nitko nije očekivo. Svi smo mislili da mu je krajnji domet ne zakasnit na poso.

epilog

Nije lako biti policijski inspektor u malom gradu, pomislio je Vidmar ugledavši Ružu Marić i Anju Karamatić na terasi Lune. Odmah se sjetio one noći prošlog tjedna u kojoj ih je ispitivao. Skupa sa zagrebačkom kolegicom koja je bila baš opaka.
I što sad? Činilo mu se da ga nisu zapazile. Mogao bi se okrenuti i obići kvart u kojemu je Luna.
Nije to učinio. Bilo je pakleno vruće, kao što su meteorolozi i najavili da će biti do kraja mjeseca. Suvišni su mu se koraci doimali kao preveliki napor. Osim toga, palo mu je na pamet kako tijek istrage nakon prošlotjednog petka ide mimo ove dvije žene, iako je Anja Karamatić svojom emisijom na neki način pružila inspiraciju ubojicama. Svima je bilo jasno da je to nenamjerno učinila. I svima je bilo jasno da njih dvije nisu imale pojma što se događa, dok su sudjelovale u zločinačkom planu. U konačnici su i pomogle u pronalaženju ubojica.
– Ej, Sherlock Holmes, dođite s nama popiti pivo! – zagalamila je Ruža kad ga je ugledala.
Pristao je. Prišao je stolu za kojim su sjedile dvije žene i sručio se na stolac. Konobarica se stvorila pokraj njega u istoj sekundi.
– Ja ću Plavušu, a dame pitajte što će one – odlučio je biti galantan.
– Opa! Imamo kavalira za stolom – nasmiješila mu se umjetnica. – Ja ću onda još jednu Plavušu.
– Ja još imam Cedevite – novinarka je bila znatno suzdržanija, izbjegavala je njegov pogled.
Čuvši narudžbu, Iva je odjurila munjevito kako se i pojavila. I ona je izbjegavala njegov pogled. Vidmaru nije bilo jasno zamjera li mu ono prošlotjedno ispitivanje ili ga se jednostavno boji. Kao što mu nije bio jasan ni stav Anje Karamatić.

Zapravo, o slučaju Maravich od petka općenito nije puno razmišljao. Iz Zagreba su uredno stizale informacije o tijeku istrage, pogotovo nakon što su Amerikanci počeli s uhićenjima, no kako više nije bio neposredno uključen, sve je pratio sasvim površno.
– Nas dvije bismo vam trebale biti zahvalne – primijetila je Ruža Marić. – Da niste tako brzo otkrili našu ulogu u priči, moguće je da bismo se zaplele kao pile u kučinu.
– Ja sam se baš tako osjećala u četvrtak – progovorila je njena prijateljica i dalje ne podižući pogled. – Kao pile u kučini.
– Kako to misliš? – iznenadila se kiparica.
– Čim sam čula da su tijela Maravicha pronađena na Požeškoj gori, bilo mi je jasno da u zločin mora biti umješan čovjek koji se predstavio kao Vuk Bilić. Do tada sam slutila da je taj Bilić nekakav prevarant, da mi sve one novce nije dao bez veze, zbog nečeg legalnog, ali mislila sam da samo nekom bogatašu želi uzeti malo njegovog bogatstva. On meni ni u jednom trenutku nije spomenuo Maraviche. Radilo se samo o blagu. I o Požeškoj gori. Nije mi padalo na pamet da bi Maravichi mogli biti žrtve ni u trenutku kada sam u novinama pročitala da su nestali. Ni ubojstvo mi nije padalo na pamet. Samo prevara. Mislila sam da će Bilić nekom bogatom naivcu prodati priču o blagu na Požeškoj. I da će taj ići gore kopati… Čak sam pomislila da bi to moglo pomoći turizmu ovog kraja…
Sad već malo pretjeruje, pomislio je Vidmar kada je spomenula turizam. Do tada ju je potpuno razumio. Nepoznati joj je čovjek dao sedamdeset, odnosno u konačnici šezdeset pet tisuća dolara da malo poradi na fantaziji Tita Močnika. Pri tome je slutila da bi se moglo raditi o prevari, ali je bila prilično sigurna da nikada neće saznati o čemu se točno radilo, a bila je još sigurnija da je s tim nitko neće povezati. Iskušenje je jednostavno bilo preveliko, malo je ljudi koji bi mu odoljeli.
– A onda sam u četvrtak shvatila kako je sasvim moguće da sam bila upletena u organizaciju ubojstva – nastavila je novinarka i dalje zureći u svoju Cedevitu. – Pokušavala sam se utješiti mišlju da bi to što su Maravichi nađeni baš na Požeškoj gori ipak mogla biti slučajnost. Zato sam i željela s vama razgovarati u četvrtak navečer… Uglavnom, bila sam posve izbezumljena… iracionalna… Nisam znala što da radim, jedva sam disala… Gajila sam iluziju da Bilić možda ipak nema veze s Maravichima… A onda ste mi u petak, u sitne jutarnje sate upali u stan s onom plavušom i te mi iluzije razbili. Na moju sreću. Jer tko zna kakvu bih glupost izvela onako unezvijerena. Koliko bih se još upetljala u kučinu. Ovako je ispalo… sasvim podnošljivo…

Ruža Marić nije imala potrebu iznositi svoju stranu priče koja je Vidmaru ionako bila kristalno jasna: ona je za pet tisuća dolara uklesala onaj natpis nemajući pojma o čemu se radi, a kada je naslutila da natpis može imati veze sa dvostrukim ubojstvom, nije otrčala u zgradu Policijske uprave, jer je željela zaštititi prijateljicu.
– A taj natpis… tko je uopće smislio? – upita policijski inspektor.
– Bilić – smjesta odvrati Anja. – Odnosno taj tip koji se predstavljao kao Bilić. Ili netko iz te njegove ekipe. Mislim da mu je trebao nekakav dokaz da je na Požeškoj gori blago. Zato je Ruža uklesala natpis i… i… to je to…
Novinarka je očito umalo izgovorila više, nego što je željela, pa se zaustavila. Vidmar je shvatio o čemu se moglo raditi: nakon što je uklesala natpis, Ruža ga je zacijelo fotografirala, a Anja je fotografiju poslala Biliću.
Odlučio je da nema razloga baviti se fotografiranjem, samo je postavio slijedeće pitanje:
– ”Fratru fratrovo, begu begovo, meni moje”. Što bi to uopće trebalo značiti?
– Ha, što… Valjda se igrao pjesnika… Složio je stih u kojemu se spominje fratar, beg… Sve to vuče na krađu otkupnine…
– Ali meni to nema smisla. Što je rekao bogatašima, tko je to uklesao? Emisar? Čak da je bio u stanju, da je imao vještinu nešto takvo uklesati, zašto bi to učinio? Ako mu je trebao putokaz pomoću kojega će naći mjesto gdje je zakopao blago, uklesao bi nešto manje upadljivo. I nešto jednostavnije. Križ, na primjer… Ili samo neko slovo…
– Bit će da bogataši nisu bili pametni kao vi. Možda su čak i bili pametni, inače ne bi bili tako bogati, ali su se počeli ponašati kao djeca kada su čuli za blago.
– Mda… to bi moglo biti – složio se Vidmar nakon što je kratko razmislio.
Stigla je Iva. Stavila je piva na stol i dalje izbjegavajući inspektorov pogled, pa se opet brzo povukla.
– Jesu li već uhitili ubojicu? – upitala je požeška umjetnica.
– Američki kolege priveli su nekoliko osoba za koje se vjeruje da su povezani sa slučajem – suzdržano je odgovorio policijski inspektor.
– Povatali su ih, a? – veselo je zaključila Ruža. – Ne razumijem kako je to ekipa uopće zamislila! Kako su se mislili izvući nekažnjeno.
– Plan im je, zapravo, bio sasvim dobar – odvrati Vidmar nakon što je opet kratko razmislio i zaključio da ipak može malo otvorenije razgovarati.
– Dobar, ha? Osim što nije upalio.
– Upalio bi da se nije pojavio Tito Močnik. Da on nije Mladenu rekao gdje da tražimo Maraviche, sasvim je moguće da bi tijela ostala gore do sezone vrganja. Barem. A onda, kada bi ih i našli, teško da bi nam palo na pamet da bi to mogli biti Maravichi. Ubojica je nakon ubojstva opljačkao leševe glumeći divljaštvo, a zapravo se trudio otežati identifikaciju. Ili je onemogućiti. Ako bi na jesen ili tko zna kad ipak otkrili tko su žrtve, svi bi se tragovi davno ohladili. U trenutku kada su privedeni, osumnjičeni su se već dokopali dijela bogatstva Maravichevih, ali još nisu uspjeli izgraditi lažne identitete i nestati.
Požeška je kiparica otpila dugi gutljaj piva. Razmišljala je o onome što je upravo čula. Zatim je upitala:
– Kako je Tito mogao znati da su Maravichi ubijeni na Požeškoj gori?
Ne glumi, zaključio je Vidmar pozorno promatrajući sugovornicu. Zapravo je glavni razlog zbog kojega je odlučio platiti piće i upustiti se u razgovor sa ženama bio to pitanje. Nadao se da će od Ruže dobiti odgovor na njega. A sada ispada da ona taj odgovor ne zna.
Slegnuo je ramenima pa počeo iznositi svoje pretpostavke, možda one Ružu prosvijetle, pa skupa ipak nekako dođu do odgovora:
– Tito je o Maravichima zacijelo više znao, nego vas dvije. Znao je ono najbitnije: da su pasionirani lovci na blago. I onda, kada vas je vidio kako u svom ateljeu klešete onaj natpis…
– Taj sam natpis uklesala gore, na licu mjesta.
– Ozbiljno? – ova je informacija Vidmara jako iznenadila.
– Nisam mogla drugačije. Onaj je kamen težak barem pola tone. Da sam ga dopremala u atelje… bila bi to cijela akcija u koju bih morala uključiti nekoliko ljudi.
Vidmar je zapanjeno zurio u Ružu. Nakon ove informacije, opet mu je cijeli slučaj postao nevjerojatan.

Samo je smaknuće izvršio Hrvat koji dvadesetak godina živi u Sjedinjenim Američkim Državama. On je Maraviche dočekao u Sesvetama na parkiralištu na kojemu ih je iskrcao taksist. Zatim ih je odvezao na Požešku goru, tvrdeći da ih vodi do blaga. Pri tome ih nije vozio kroz Požegu, nego kroz Novu Kapelu. Nakon što ih je smaknuo i oduzeo im sve osim donjeg rublja, vratio se istim putem. Tito ga nikako nije mogao ni vidjeti, a kamoli razgovarati s njim.
Jednako je tako bila isključena komunikacija samih Maravicha s Titom koji ne koristi Internet i nema mobilni telefon. Kako je Tito nastavio inzistirati na tim svojim fantastičnim pričama, dečki iz Operativnog odjela pomno su analizirali sve njegove kontakte proteklih tjedana. Među rijetkima koji su ga kontaktirali u tom razdoblju nije bilo nekoga tko bi mogao imati bilo kakve veze s Maravichima.
Istina, Anja je Tita ispitivala o blagu, ali to je činila diskretno, kao da je samo zanimaju pojedinosti onoga što je spominjao u emisiji. Trebalo mu je nešto konkretno da otkrije što se događa.
Anja više nije zurila u svoju Cedevitu, nego u Vidmara. Obje su žene djelovale zapanjeno kao i on, što je upućivalo na to da ni one ne vide rješenje misterije.
A onda se Ruža nasmijala i zaključila:
– Čini se da je naš Titan ipak putnik kroz vrijeme.
– Ja zbilja ne vidim drugo rješenje – nasmijala se i Anja.
– Ni ja – priznao je nakon nekoliko trenutaka Vidmar, bez smiješka.

KRAJ