Hrvoje Kovačević: ”Putnik kroz vrijeme (smrt u prirodi)”, 5. dio

Hrvoje Kovačević

”Putnik kroz vrijeme (smrt u prirodi)”,

novela, 5. dio

(prijašnje dijelove možete čitati ovdje)

 

jedanaest

Nakon što je pritisnuo tipku zvonca na zidu pokraj vrata Ružinog ateljea, Vidmar se prisjetio starog vica: ”Noćas mi je netko u tri sata zvonio na vrata; toliko sam se uplašio da mi je umalo električna bušilica ispala iz ruku.” Ruža baš nije imala bušilicu, barem ne električnu, ali je nešto kuckala prije nego što je pozvonio, vjerojatno je čekićem i dlijetom obrađivala neki kamen. Nakon što je pozvonio, kuckanje je prestalo. Atelje je bio u prizemlju jedne od starih zgrada u središtu Požege. Istina, kuckanje nije bilo glasno, no bilo je gluho doba noći. Ako zgrada nema fantastičnu izolaciju, morali su ga čuti Ružini susjedi.

Krešimira Gojanović, ”Umjetnica u ateljeu”, tuš / flomaster, 30×19 cm

A onda se prolomio njen glas, umjetnica nije zvučala prestrašeno, nego razdraženo zbog prekidanja u poslu:
– Tko je?!
– Inspektor Robert Vidmar i inspektorica Mia Mišura.
– Viša inspektorica Mišura – ispravi ga zagrebačka kolegica.
– Od koga ste vi to viši?
– Nema potrebe da budete duhoviti. Samo otvorite.
Umjetnica je očito zaključila da ih se neće samo tako riješiti, pa im je otvorila. Na sebi je imala nešto što je bilo sličnije velikoj potkošulji, nego haljini, dosezalo joj je do pola bedara i ispod nije imala grudnjak. Kosa, ramena i taj odjevni predmet bili su joj prekriveni sitnom piljevinom. Ruža je, čini se, obrađivala drvo, a ne kamen kako je zaključio kada je čuo kuckanje. Adresu je Vidmar našao preko policijske evidencije mjesta stanovanja. U evidenciji je bio samo kućni broj, očekivao je da će atelje biti u potkrovlju jer mu je to djelovalo nekako umjetničkije, pa je tu svoju pretpostavku i izgovorio. Ruža je odmahnula rukom i objasnila:
– Ma kakvo potkrovlje! U prizemlju je svjetlost puno bolja. A i ovo je jedini stan kojega imam.

Požeški je inspektor stao pred malu, drvenu skulpturu kojom se umjetnica bavila u trenutku kada je pozvonio. Odmah je shvatio da se radi o vjeverici iako skulptura nije bila dovršena, a i anatomija je bila ponešto drugačija, nego u životinje: rep je bio predimenzioniran, oči isto tako, dok je glava bila neproporcionalno malena u odnosu na tijelo. Poigravanje s anatomijom imalo je svoju svrhu – naglašavalo je prestrašenost Ružine vjeverice, kao da je u svakom trenutku bila spremna na bijeg. Vidmaru se skulptura svidjela, odmah se sjetio vjeverice koju je jučer vidio na Požeškoj gori. Na podu u ateljeu bilo je još nekoliko dovršenih skulptura. Sve su prikazivale divlje životinje i svima je anatomija bila karikirana kako bi se naglasile njihove dominantne osobine. I sve su bile drvene. Ako umjetnica radi isključivo u drvetu, teorija mi pada u vodu, zabrinuo se požeški inspektor. Pa zapravo, kada malo razmisli, teorija mu nije bila bog-zna-što. Elementi od kojih ju je oblikovao bili su labavo povezani, a i svaki od njih imao je razumno objašnjenje koje nije imalo veze sa slučajem. Na primjer, odjednom mu nikako nije bilo jasno zašto mu se otkriće kako se Tito Močnik rodio četrdeset pet godina prije smrti Josipa Badalića činilo tako važnim. Zar je on sam doista povjerovao da se umirovljeni profesor sjećao svojih prošlih života?! Kristalno je jasno da je sve izmislio, apsolutno sve, a ne samo identitet iz svoga prethodnog života.
I zašto mu se činilo važnim to što je Ruža Tita častila pokojim pivom?! Ni to mu više nije bilo jasno. Čudaci privlače umjetnike, mogu im biti inspiracija, normalno je da je to učinila ako je imala novaca. Umirovljeni profesor insistira na tome da je otkrio gdje su Maravichi, zahvaljujući svojim natprirodnim sposobnostima. Da je nešto saznao od Ruže, dobro bi pazio da ih ne povežu. Tito je bez problema prišao Mladenu na ulici i s lakoćom dobio njegovu pozornost. Uspio ga je uvjeriti da alarmira nekog iz Policijske uprave i zaputi se na Požešku goru. Sasvim je moguće da je umirovljeni profesor i inače tako prilazio ljudima. I onda od nekoga čuo nešto o sudbini Maravicha.
Trebao sam još jednom kresnuti opaku plavušu, a ne razmišljati o slučaju, shvatio je mladi inspektor. Razmišljanje mu nikada nije donijelo bilo što dobro. I što sad? Povući se? Ispričati se požeškoj umjetnici zato što je gnjave usred noći.

Dok se on tako premišljao, zagrebačka inspektorica preuzela je inicijativu. Ona se nije obazirala na skulpture, nego se potpuno usredotočila na autoricu. Stajala je raskrečena nasred ateljea s rukama na leđima i oštro joj se obratila:
– ”Fratru fratrovo, begu begovo, meni moje”.
Ruža nije djelovala impresionirano plavušinim nastupom. Do njihovog dolaska bila je zgrbljena nad skulpturom, pa se sada protezala. Žene su bile slične, zapazio je mladi inspektor – otprilike vršnjakinje, slično građene, gotovo iste visine, nijedna se nije pretjerano trudila oko svog izgleda, obje odlučne i hrabre. Jedina očita razlila bila je u frizuri, Ružina je kosa bila kestenjasta, dugačka do ramena.
– To je poezija? – nehajnim je glasom upitala brineta.
– Nadala sam se da ćete mi vi reći što je to.
– Meni zvuči kao Dobriša Cesarić – slegnula je ramenima umjetnica. – Ali nisam baš stručnjak za poeziju. Zato bi bilo bolje da guglate.
– Cesarić, ha? A zašto ste Cesarićeve stihove uklesali u kamen?
– U kakav kamen?
– Onaj ispod Fratrove kolibe.
– Ne znam o čemu pričate.
– Niste čuli za Fratrovu kolibu?
– Svi mediji javljaju o tome da su Maravichi nađeni ispod Fratrove kolibe. Danas je u Hrvatskoj nemoguće ne čuti za Fratrovu kolibu.
– Pitala sam vas jeste li prije slučaja Maravich čuli za Fratrovu kolibu.
– Pa i niste me baš to pitali, ali nema veze. Jesam li prije ovoga s Amerikancima čula za Fratrovu kolibu? – Ruža je kratko razmislila. – Mislim da jesam. Samo, nisam znala o čemu se točno radi. Niti gdje se nalazi. Zapravo, ni sada nemam pojma gdje se nalazi.
– I ne morate znati. Netko vam je kamen mogao donijeti.
– Mislite da mi je netko donio kamen da u njega uklešem Cesarićeve stihove?
– Da, upravo to mislim. I da je Tito Močnik taj kamen vidio u vašem ateljeu. Pa je povezao.
– Tito Močnik?! Kakve ja veze imam s Titom Močnikom?
– Častite ga pivom u Luni.
– Ja kojekakve likove častim pivom kad imam novaca. Kad nemam, kojekakvi likovi časte mene.
– U redu. Ali priznajete da je on u krugu vaših prijatelja…
– Poznanika.
– Dobro, poznanika. I da je mogao vidjeti kamen u vašem ateljeu.
– Ma kakav kamen! Nikakvog kamena ovdje nije bilo! Zašto bi baš meni netko dovozio kamen?
– Zato što ste kiparica.
– Nisam klesarica.
– Bavite se kamenom.
– Bavim se drvetom.

Izgovorivši to, umjetnica je gošći rukom pokazala da se osvrne i pogleda njena djela. Ova se vidno iznenadila, otkrivši da su sva izrađena od drveta. Zatim se okrenula prema požeškom kolegi koji je tijekom razgovora dviju žena stajao po strani i šutio. Vidmar nije ni pokušao odgonetnuti njen pogled, sada je on bio usredotočen na Ružu Marić. Minuo je onaj neugodan osjećaj da je zaribao. Bio je gotovo siguran da je ona lagala njegovoj zagrebačkoj kolegici. Zašto je bio gotovo siguran da je lagala? To nije znao. Možda zbog spominjanja mogućnosti da je natpis na kamenu bio citat Cesarića. Požeška je umjetnica morala znati da natpis na kamenu nije u duhu požeškog pjesnika. Doduše, moguće je i da im se Ruža spominjanjem Cesarića samo željela narugati.
U svakom slučaju, Vidmaru je intuicija govorila da se umjetnici ipak ne bi trebao ispričavati, nego je stisnuti. I to ne onako kako ju je pokušala stisnuti njegova zagrebačka kolegica, koja je kao argumente koristila njihove pretpostavke. Ako su te pretpostavke bile pogrešne, što je uvijek moguće, osumnjičenici je naraslo samopouzdanje. Očekivao je da je Mia bolja ispitivačica.
– Vama je, gospođo Marić, jasno u kakvoj se situaciji mi nalazimo? – upitao Vidmar blagim glasom.
– Ni blizu. Ne znam čak ni na koga ste pod tim ”mi” mislili – pogledala ga je sa samodopadnim osmijehom.
– Mislio sam na nas koji vodimo istragu.
– Ubijeni su bogati Amerikanci, time se bave svi svjetski mediji i onda je istraga spala na vas dvoje?!
– Nas dvoje koordiniramo požeški i zagrebački tim.
– Koordinirate, ha? To sam si baš nekako i mislila. Čim ste mi ušli u atelje, palo mi je na pamet da ste se nedavno kresnuli. Sad sam u to sigurna.
Mia Mišura bijesno je zurila u Ružu. Na sreću, nije joj se na vrijeme vratila sposobnost govora, pa je razgovor nastavio voditi Vidmar blagim glasom:
– U ovoj je situaciji najvažnije kakva su nam ograničenja.
– Ma nemoj?! – zbunila ju je njegova blagost, a i nije joj bilo jasno što je želio reći. – Kakva su vam ograničenja?
– Nema ih – Vidmar je bio zadovoljan njenom reakcijom. – Ni financijskih, ni u korištenju ljudskih resursa. Vi tvrdite da radite isključivo u drvetu…
– To je istina.
– Ovamo će doći forenzičari svih profila. Pretražit će vam atelje, pregledati alate, vama uzeti otiske prstiju i DNK. Tražit će vaše otiske na kamenu s natpisom, tražit će uzorke iz kojih se može izuzeti DNK. Pretražit će i okolicu kamena, vaše vozilo… sve. Uz to će istražiti vaš telefon, računalo, bankovni račun. Ne znam kakvo je vaše mišljenje o policiji, ali imamo vrhunske stručnjake. Naći će dokaze da ste uklesali natpis. Za koji jako dobro znate da nema veze s Dobrišom Cesarićem.

Samodopadni je smiješak izblijedio. Izblijedio je i plavušin bijes, izazvan optužbom da se kresnula s mladim inspektorom. S velikim je zanimanjem čekala brinetin odgovor.
Usput je Vidmaru palo na pamet da nije trebao spominjati bankovni račun, jer ako je Ruža zbilja bila angažirana za urezivanje natpisa, sasvim je sigurno bila isplaćena u gotovini, no to i nije bilo toliko važno.
– Što vi zapravo hoćete od mene? – muklim je glasom upitala umjetnica.
– Da nam kažete tko vas je angažirao da uklešete onaj natpis.
– Izgledam li ja tebi kao drukerica?
Drukerica?! Zanimljiv je izraz upotrijebila, zaključio je Vidmar. Druka se nekog iz svog tima. Ili saveznik. Ili ljubavnik. Ili prijateljica. A usput je Ruža praktično priznala da je doista jest netko angažirao.
Umjetnica ga je ošinula bijesnim pogledom. Kao da mu je pročitala misli. Valjda je i sama postala svjesna da je izgovorila pogrešnu rečenicu i da je on zapazio ono što bi za nju bilo bolje da nije izgovorila. Njen mu je pogled bio dokaz da razmišlja u dobrom smjeru. Ma koliko razmišljanje bilo bolno, pogotovo u sitne jutarnje sate, morao je napeti moždane vijuge i izgurati ovo do kraja.
I Mia je shvatila da praktično imaju priznanje, pa je počela objašnjavati:
– Apsolutno vam je u interesu reći nam tko vas je angažirao. Moguće je da u tom slučaju protiv vas neće biti podignuta optužnica zbog sudjelovanja u ubojstvu. Možda čak izbjegnete optužnicu zbog ometanja istrage. Ako se pokaže da zbilja niste znali koja je bila svrha natpisa. A nema nikakve sumnje da ćemo mi otkriti tko vas je angažirao. Čuli ste kolegu. Možemo angažirati koliko god ljudi treba. Cijeli ćemo vaš život staviti pod povećalo. I onda, kada otkrijemo o kome se radi, za vas više neće biti nikakvih olakotnih okolnosti. Dvostruko ubojstvo staraca na osobito okrutan način! Pomno isplanirano! Imate li vi uopće pojma koliko vam godina zatvora visi?
Vidmaru je predavanje zagrebačko kolegice odgovaralo. Dobio je vremena za razmišljanje. Najlogičnije mu je bilo da je osoba koju traže ljubavnik, mladi ljubavnik. Samo, Ruža mu nekako nije djelovala kao da ima ljubavnika. Druga je mogućnost prijateljica. Tko je Ružina prijateljica? Pokušavao se sjetiti s kim je viđao požešku umjetnicu. Nekako mu se činilo da ju je nekoliko puta vidio u društvu Anje Karamatić…
Anja Karamatić, požeška novinarka! Ona po svemu odgovora, sine Vidmaru. I još ga je prije nekoliko sati zaskočila dok je hodao ulicom. Na terasi Bobe djelovala je zbunjeno, čak prestrašeno. Uostalom, ništa ga ne košta pokušati. Zagledao se u požešku umjetnicu koja nije obraćala pažnju na plavušine prijetnje, nego je čekala da čuje što će on reći.
– Angažirala vas je Anja Karamatić, je li?
– Jebi se!

dvanaest

– Ono tamo je Kužni pil, zavjetni spomenik Presvetog Trojstva, koji su građani Požege izgradili tisuću sedamsto četrdeset devete…
Vidmar je volio hodati gradom u gluho doba noći, pogotovo ljeti. Stajao je s rukama u džepovima na Trgu Svetog Trojstva i opisivao joj jednu od znamenitosti Požege, odnosno pokušao je to učiniti jer ga je brzo prekinula:
– Izgledam li ti ja kao netko koga to zanima?! Uz to sam do sada shvatila da baš i nisi stručnjak za povijest.
– Pa i nisam, ali volim Požegu. Meni je ovo najljepši Kužni pil koji sam u životu vidio. Ne mogu reći da sam ih vidio puno jer ih puno ni nema, ali…
– Gdje ta Anja stanuje?
– U Ulici Stjepana Radića. Do njene zgrade imamo pet minuta hoda.
– A zašto onda ne hodamo?
– Čekamo da je obuzme panika – Vidmar je prestao promatrati Kužni pil, okrenuo se kolegici.
– Ne razumijem.
– Valjda ti je jasno da ju je umjetnica nazvala čim smo izašli iz njenog ateljea?
– Misliš da se usudila? – Mia ga je sumnjičavo gledala. – Unatoč tome što smo joj objasnili da ćemo joj pregledati i telefonske pozive?
– Normalno da se usudila. Pa vidjela si kakva je. Ali Anja je sasvim drugačija. Ona sada hoda po stanu i razmišlja što da radi. Želim da joj pozvonimo u trenutku kada shvati da nema kamo pobjeći. Tada će joj panika biti na vrhuncu.
Zagrebačka inspektorica kratko je razmislila o njegovim riječima. Zaključila je da imaju smisla:
– U ateljeu si bio jako dobar… Nadam se da će ti tako ići i s novinarkom.
I on se nadao da će biti tako. Nije još bio siguran ni da je Ruža uklesala natpis u onaj kamen koji je vidio na Požeškoj gori, a kamoli da ju je Anja na to nagovorila. Inače tijekom istraga nije običavao žuriti. Pojma nije imao što mu je noćas došlo. Je li trebao čekati jutro, podnijeti zahtjev za prisluškivanjem Ružinog telefona, a onda razgovarati s njom tek nakon što mu zahtjev bude odobren? Da je bio strpljiv i tako postupio, znao bi koga je zvala nakon što su napustili njen atelje i je li ikoga zvala. Svima je bilo jasno da je ovo jedan od onih slučajeva koji se dugo rješavaju, jer zahtijevaju opsežnu istragu.
No, što je – tu je. Mora dalje gurati u smjeru u kojemu je krenuo i pri tome kolegicu držati u uvjerenju da zna što radi. Zaputio se prema zgradi u kojoj živi Anja Karamatić. Mia ne samo da ga je slijedila, nego je i diktirala ritam. Morao je prilagoditi svoj korak njenom. Hodali su kao da kasne na posao.
Dok su prolazili pokraj Osnovne škole Julija Kempfa, zaustio je da joj kaže kako ju je pohađao, no onda se predomislio. Ako je nije zanimao Kugin pil, njegova je škola pogotovo neće zanimati.

Ulazna vrata zgrade u kojoj je živjela Anja Karamatić bila su zaključana. Vidmar podigne pogled. Svjetla su bila ugašena iza svih prozora. Petak je, ali još nije bilo vrijeme za buđenje ni onima koji su vrlo rano išli na posao. Nadao se da je barem jedna stanarka budna. Na ploči portafona našao je naljepnicu na kojoj je pisalo Anja Karamatić, pa pritisnuo tipku pokraj nje. Čim je to učinio, negdje u zgradi počeo je lajati mali pas.
– Probudio si joj psa – optuži ga Mia.
– Barem se neće moći praviti da nije čula zvono.
Čini se da je to shvatila i Anja Karamatić, u slijedećem trenutku njen je glas dopro iz zvučnika:
– Tko je?
Iako je izgovorila samo dvije riječi, Vidmaru je zvučala prestrašeno. Doduše, i on bi se prestrašio da mu netko zvoni u gluho doba noći. No, uz to mu nije zvučala kao da se tek probudila. Opet je podigao pogled. Svjetla iza svih prozora i dalje su bila ugašena. Je li to dobar znak? Valjda bi bilo normalno da je upalila svjetlo nakon što joj je netko pozvonio.
– Inspektor Vidmar i inspektorica… viša inspektorica Mišura.
– Uspio si nekako zapamtiti – šapnula je viša inspektorica.
– Shvatio sam koliko ti to znači – šaptom joj je odgovorio.
– Što želite? – zanimalo je novinarku.
– Razgovarati.
– Pa nas dvoje smo danas već razgovarali… odnosno jučer… Sada mi baš nije zgodno… Imam i psa…
– Viša inspektorica Mišura zna sa psima.
– Mrzim male, histerične pse – opet je šaptala viša inspektorica.
– I ja.
– Daj već jednom otvori, ženo božja! – Mia više nije šaptala.
Odmah zatim začula se zujanje, Vidmar je gurnuo vrata, pa su ušli u zgradu. Nisu znali na kojem je Anja Karamatić katu, no to nije bio problem. Samo su slijedili lavež psa. Na sreću, ostali psi koji su živjeli u zgradi, ako ih je bilo, nisu se oglašavali.
Dok su se penjali stubištem, Vidmar je opet kratko razmislio o situaciji u kojoj se našao. Kako je Anja Karamatić mogla sudjelovati u ubojstvu Maravicha? Samo mu je pitanje zvučalo kao znanstvena fantastika. Tito Močnik gostovao je u njenoj emisiji, no nije baš znao što bi s tom informacijom. Za blago na Požeškoj gori čuli su svi koji su slušali emisiju ili čitali knjigu.
– Što želite? – upitala ih je kroz odškrinuta vrata stana, u međuvremenu je uključila rasvjetu u stanu.
Psić je bio i manji, nego što su to mislili kada su ga čuli. Držala ga je u naručju, a on nije prestajao lajati. Već je bilo pomalo neobično što Anjini susjedi ne izlaze iz stanova kako bi vidjeli što se događa.
– Što vi želite? – Mia joj se obratila kao i Ruži u njenom ateljeu. – Da vam svi susjedi znaju da vas posjećuje policija? U pola četiri ujutro?
– Ja sam novinarka…
– Zato smo i došli.
Anja je uzdahnula, širom otvorila vrata i glavom im pokazala da uđu. Oni su prošli kroz predsoblje i ušli u prostoriju koja je u malom stanu bila dnevni boravak i blagovaonica. Domaćica ih je slijedila noseći u naručju psića, koji nije prestajao lajati.

Čim im je odškrinula vrata, Vidmar je osjetio da je u stanu nedavno pušila. Sada je na stolu ugledao pepeljaru u kojoj su bila dva opuška. Kako je stan bio besprijekorno uredan, bio je siguran kako opušci nisu ostali od sinoć. Na stolu je bila i poluprazna boca likera i čaša. Znala je da dolaze. Nakon što ju je Ruža nazvala, pila je i pušila. Bilo je dobro da zagrebačkoj kolegici nije predugo pokazivao znamenitosti Požege. Novinarka se mogla toliko napiti, da bi ispitivanje bilo nemoguće. Sve je to očito zapazila i Mia, kratko je pogledala kolegu uzdignutih obrva. Bila je zadovoljna razvojem situacije.
Vidmar je promotrio domaćicu. Bila je raščupana, no to joj je, čini se, bio najmanji problem. Na sebi je imala kućnu haljinu koju je navukla preko lagane, ljetne spavaćice. I bila je silno prestrašena.
– Članica sam Hrvatskog novinarskog društva…
Mia je njen strah nastojala što bolje iskoristiti, nastavila joj se oštro obraćati:
– Blago vama. Možete li toj maloj beštiji izvaditi baterije? Da konačno prestane lajati?
– Atila! Smiri se! – zapovjedila je novinarka psiću u svome naručju.
Atila?! Žena u nekim drugim okolnostima ima smisla za humor, zaključio je Vidmar. Nije uspijevao shvatiti ni je li to malo, čupavo, šareno stvorenje štenac ili odrastao pas, a kamoli koje je pasmine. Naravno, to čupavo stvorenje nije poslušalo uznemirenu gazdaricu, nego je na došljake nastavilo lajati kako je to činilo i do tada.
Ostali su stajati. Domaćica ih nije ponudila da sjednu, a i da je, ne bi to učinili, jer su lajanje lakše podnosili stojeći. Anja je bila znatno niža od njih dvoje, tako da je i to bio razlog da ostanu stajati, njihova je dominacija bila naglašenija.
– Ne uspijevam čuti ni vlastite misli – požalila se Mia.
– Atila se brine za mene.
– I ja se brinem za vas – progovorio je Vidmar.
– Vi…?!
– Maravichi su bili milijarderi. Dolarski milijarderi.
– To znam. Ali kakve veze ja imam s njihovim ubojstvom?!
Ključno pitanje na koje mladi inspektor nije imao odgovor. Odlučio je krenuti s jedinom činjenicom koju je imao:
– Ne znate, ha? Najbolje bi bilo da nam ispričate što se događalo nakon emisije u kojoj je gostovao Tito Močnik. Pa ćemo skupa pokušati otkriti.
– I utišajte već jednom tog prokletog psa! – odjednom je vrisnula zagrebačka inspektorica.
Sasvim neočekivano Atila je prestao lajati. Čak je i Anja time bila iznenađena. A Vidmar je nastavio:
– Anja, slušamo vas.
Anja se spustila u naslonjač i dalje držeći Atilu u naručju. Vidmar je slijedio njen primjer i sjeo na dvosjed, dok je Mia ostala stajati s rukama na bokovima. Psić ju je bojažljivo gledao.
– Ta ideja da sam ja… kao… u nečemu sudjelovala…Pa to nema smisla!
– Vrlo loš početak – blagim ju je glasom prekinuo policijski inspektor.
– Katastrofalan! – prasnula je njegova kolegica. – Ovo ovako neće ići! Moramo je privesti…
– Dat ćemo gospođi Karamatić još jednu priliku – predloži Vidmar, pa se nasmiješi usplahirenoj novinarki.

Pri tome je razmišljao je li trebao i njoj, kao i Ruži, navesti kakvi su stručnjaci uključeni u istragu i za što su sve sposobni. Zaključio je da to nije nužno. Ili se barem nadao da je tako, da je u Anji već bilo toliko straha da više nije bila sposobna lagati. Sasvim je moguće da je ona inače bila odvažna osoba, no čini se kako ju je slučaj u koji se nekako uplela jednostavno slomio.
– Što želite od mene?
– Tko vas je nazvao nakon što je Tito Močnik gostovao u vašoj emisiji? – Vidmar je odlučio riskirati s pitanjem koje je lako moglo biti i pucanj u prazno.
– Vuk Bilić.
Vidmar je umalo počeo slaviti kao nogometaš koji je zabio gol. Uspio je! Uspjeli su!
Odjednom mu je postalo jasno koliko je u svojim pretpostavkama i zaključcima imao sreće. Da mu je Anja izmigoljila, njegovi bi se noćašnji postupci itekako našli pod lupom nadređenih. Bez obzira što je zagrebačka kolegica bila s njim, previše toga je poduzeo na svoju ruku. Tako se ne radi ni ako su timovi puno manji od ovoga koji je istraživao ubojstvo bogatih Amerikanaca.
Uspio se suzdržati od proslave priznanja, ali nije uspio nastaviti ispitivanje, samo je zurio u novinarku koja očito pojma nije imala što se događa u njegovoj glavi. Preuzela je Mia. Nije zvučala pobjednički, ali joj glas više nije bio oštar kao prije; iako je i dalje stajala, šake joj nisu bile na bokovima, gurnula ih je u džepove hlača:
– Vuk Bilić? Bravo! Napredujemo. Obratio vam se na hrvatskom?
– Na vrlo lošem hrvatskom. Kao netko tko hrvatski tek počinje učiti. Ili kao netko tko ga zaboravlja.
– I?
– Rekao mi je da njegove klijente zanima Titova priča. Ali da ga ne uspijevaju kontaktirati. Pri tome mi nije rekao kako se njegovi klijenti zovu. Maraviche ni u jednom trenutku nije spomenuo. Ja sam za njih čula tek kada su se pojavili na naslovnicama. Zbog nestanka.
– I vi ste onda Biliću dali broj Titovog mobitela?
– Tito nema mobitel. I ne koristi računalo.
– Mhm… – odglumila je iznenađenje zagrebačka inspektorica, iako je osobno provjerila što sve Tito koristi, odnosno ne koristi. – I zato ste vi preuzeli komunikaciju. Bili ste posrednica između Močnika i Bilića?
– Više-manje. Zapravo Bilića i nije zanimao on sam, nego njegova priča o blagu na Požeškoj gori. – Anja je samo govorila, nije se bavila pokušajima da istinu prikaže onakvom kakva njoj odgovara. – On mi je govorio koje ga pojedinosti zanimaju, a ja sam o tome ispitivala Tita. Bilo je čak trenutaka u kojima bih povjerovala da nekakvo blago zbilja postoji.
– Jeste li Titu spomenuli Bilića?
– Nisam trebala. Tito je rado pričao o svojim prethodnim životima. Nije me pitao zašto me to zanima.
– Pri tome ste ga častili pivom?
– Nekoliko puta.
– Mhm… Novaca ste imali… Bilić je honorirao vaš trud?
– Dobila sam nekoliko tisuća dolara…
– Anja…
– Sedamdeset tisuća dolara.
– Lijep iznos. Baš lijep… Kako vam je to isplatio?
– Na žiro račun.
Ovo je Vidmara jako iznenadilo. Do sada je bio uvjeren kako nije bilo isplata kojima bi se moglo ući u trag. Naravno, Bilić se zacijelo potrudio da ga ne mogu povezati s tom transakcijom, no ipak su imali nešto, njihove noćašnje akcije postajale su sve važnije za istragu. Opet je nastojao ne pokazati svoje raspoloženje, samo je sjedio s rukama u krilu i pozorno slušao razgovor žena.
– I onda ste u gotovini isplatili Tita i Ružu?

Mia je do tada sjajno vodila ispitivanje Anje Karamatić, no sada je opet iznijela pretpostavku u koju nije bila sigurna. No, nije bilo štete. Iz novinarke je samo teklo:
– S računa sam digla pet tisuća dolara i dala ih Ruži. Da ukleše u kamen onaj natpis… Fratru fratrovo, begu begovo… kako to već ide… Titu nisam morala platiti. On nije imao pojma što se događa. Zapravo, ja sam mislila da nema pojma. Sad ispada da je ipak pohvatao konce. Ali meni nije dolazio da mi kaže kako misli da… Ne znam… Uglavnom, nije sa mnom razgovarao o Maravichima… Kao što ni Bilić nije spominjao Maraviche… Ovo je sve jedna gadna zbrka… Da Tito nije uletio i da vi niste našli… tijela… ja ni dan-danas ne bi mislila da moji razgovori s Bilićem imaju veze s Maravichima… Pa i kada ste našli tijela, nisam odmah povezala… Samo me malo počelo kopkati…
Jesmo li sigurni da taj Bilić ima veze s Maravichima?, na trenutak se zabrine Vidmar. Zatim se sjeti da su kamen s uklesanim natpisom našli na mjestu zločina, pa zaključi da mora imati. Istraga se u najmanju ruku pomaknula s mrtve točke. A Mia je glatko nastavljala:
– Je li vam Bilić rekao da o ovome nikome ne smijete pričati?
– Je.
– Prijetio vam je?
– Pa… to baš i nije. Neprestano je bio jako, jako ljubazan, ali… znate… kada vam netko isplati tolike novce, nekako vam je prirodno da ga slušate. Kada je rekao da nikom o tome ne pričam… poslušala sam ga…
– Znači, čovjek vam je platio sedamdeset tisuća dolara za nekakve Titove fantazije, rekao vam da o svemu šutite i vama je to bilo normalno?
– Bila sam glupa – šapne novinarka. – Osim toga, kao što sam rekla, u početku sam pomišljala da nekakvo blago možda zbilja postoji… Tito zna biti prilično uvjerljiv… Tek nakon što mi je Bilić rekao da bi trebalo uklesati natpis… pomislila sam da bi se možda moglo raditi i o prijevari… Ali do tada sam se već uplela…
– Vi ste komunicirali isključivo s Bilićem i isključivo telefonom?
– Mislite da mu možda Bilić nije pravo ime?
– Ne da mislim, nego sam sigurna da nije.
– Mhm… A da! – odjednom se sjeti novinarka. – Poštom sam mu poslala primjerak Titove knjige.
– Meni ste rekli da ste knjigu poklonili knjižnici – javi se Vidmar.
– Dobila sam dva primjerka.
To mi nije spomenula na terasi Bobe, pomislio je mladi inspektor. Kao što mu nije spomenula ni neke druge pojedinosti. Dosta toga je i lagala. Nije bila baš tako glupa kakvom se trenutno želi prikazati. Naravno, sasvim je moguće da ona zbilja nije povezala Bilića i Maraviche prije pronalaska tijela, a kako je od tada do ovog priznanja prošlo tek oko dvanaest sati, teško se može govoriti o ozbiljnom ometanju istrage. Ozbiljno je ometen jedino njegov noćni odmor.
– Adresu na koju ste poslali knjigu imate? – upita viša inspektorica.
– Trebala bih je imati.

Anja je ustala i sa psom u naručju krenula u kuhinju, gdje je očito držala papiriće s važnim informacijama. Mia ju je slijedila. Vidmar je također ustao, ali nije pošao za njima, nego je prišao prozoru. Na istoku je nebo postajalo svjetlije. Ni u ovaj sat nije se osjetila kakva-takva svježina. I dalje je bilo preko dvadeset stupnjeva.
Nije volio zore dočekivati budan.

Nastavak slijedi!