Hrvoje Kovačević: ”Putnik kroz vrijeme (smrt u prirodi)”, 4. dio

Hrvoje Kovačević
”Putnik kroz vrijeme (smrt u prirodi)”,
novela, 4. dio
(prijašnje dijelove možete čitati ovdje)

osam

Hodali su Trgom svetog Trojstva prema Radićevoj ulici, a Vidmar pri tome nije znao zašto to čini. Mladen je hodao prema svojoj kući, dok se on udaljavao od svog stana, a i od zgrade Policijske uprave u koju je možda još trebao navratiti, iako ni za to nije uspijevao smisliti valjan razlog. Možda zbog više inspektorice koja je možda još uvijek tamo. Previše možda. Da ga je plavuša nazvala, imao bi barem jedan možda manje u svojoj glavi. I unatoč svim tim dvojbama, on je i dalje bodro hodao. Čak je imao nekakav osjećaj da upravo to treba činiti. Vidmar voli slijediti intuiciju, pogotovo u trenucima kada nema bolje ideje.

Pokraj njih je prošla zgodna žena u srednjim tridesetim i veselo pozdravila. Vidmar joj se nasmiješio, uzvratio pozdrav, a onda je nakon nekoliko koraka upitao Mladena:
– Je li to ova žena pozdravila mene ili vas?
– Mene nije sigurno – odreže obiteljski čovjek.
I dok je požeški inspektor razmišljao tko je žena koja ga je pozdravila, naišla je druga žena, pet ili deset godina starija od prve, ali isto zgodna i dotjerana. Ona ne samo da je pozdravila, nego se i zaustavila pred njima. Doduše, učinila je to nakon stanovitog oklijevanja, kao da nije bila sigurna treba li to učiniti.
Nju je Vidmar odmah prepoznao, a ona se i predstavila:
– Ja sam Anja Karamatić, novinarka…
– Znam – nasmiješio joj se Vidmar. – Do sada smo se upoznavali barem pet puta.
– Lijepo od vas da pamtite – okrenula se prema Mladenu. – A vi ste Mladen Crnković, policajac u zajednici, iz Policijske postaje Požega…
– Jesam.
Za razliku od Vidmara, Mladen je bio smrknut. Nije volio novinare, pogotovo dok je bio usred nekog složenijeg slučaja. Novinarima se trebala baviti glasnogovornica Policijske uprave, a on se uvijek držao pravila službe. Voditeljica emisije Svakodnevica požeškog radija VAu zapazila je raspoloženje policajca u odori, pa je pogledala mladog inspektora gotovo molećivo, a i glas joj je bio takav:
– Ovo što se dogodilo… i što se događa… U svojoj novinarskoj karijeri nisam imala takvo što… Može kratka izjava?
– Mogu vas počastiti pićem.
Vidmar je glavom pokazao terasu kafića Boba pokraj kojega su se sreli. Pri tome mu se raspoloženje naglo popravilo. Nekako je bio siguran da ga je intuicija i ovoga puta odvela u pravom smjeru. U svom se profesionalnom radu ionako oslanjao isključivo na intuiciju. Bio je nesklon napornom radu i zahtjevnom razmišljanju. Intuicija je uglavnom bila bezbolna. Nije se obazirao na Mladenov prijekoran pogled. Na sreću, kvartovski je policajac odlučio pridružiti im se na terasi kafića, iako je mogao jednostavno produžiti prema svojoj kući. Vidmar je jako cijenio tu njegovu odluku. A novinarka je s oduševljenjem prihvatila ponudu, ne sluteći da policijskom inspektoru nije ni na kraj pameti davati joj bilo kakvu izjavu. Njega su zanimale njene izjave.
Kada se konobar pojavio, naručila je samo kavu. Lijepo od nje. To je Vidmar i prokomentirao:
– Maloprije sam Titu platio Plavušu.
– Titu Močniku?! Ma nemojte?! Imate običaj osumnjičenicima plaćati prostitutke?!

Anja se šalila, naravno, no Vidmaru je bilo jako zanimljivo da je Tita nazvala osumnjičenikom. Iako su se mediji već dočepali informacije da su na Požeškoj gori pronađena tijela Maravicha, pojedinosti još nisu bile poznate. Koliko je stigao pregledati portale, ime Tita Močnika još nije bilo spomenuto. Zapravo, na vrhu svih portala ispod napomene da se radi o prijelomnoj vijesti vrištalo je pitanje: Jesu li američki milijarderi ubijeni na Požeškoj gori?, ali u tekstovima informacija gotovo da i nije bilo. I svi su ti tekstovi završavali obećanjem: uskoro opširnije.
Odlučio je da će se time pozabaviti kasnije. Nasmiješio se novinarki i primijetio:
– Plavuša je craft pivo.
– A da, da, čula sam za to. Moja prijateljica Ruža ga obožava. Vi ste baš galantni. Mislila sam da ću vas morati moljakati za izjavu, a vi me častite pićem…
– Tito je bio kod vas u emisiji.
Vidmar se i dalje smiješio, no ton kojim je postavio pitanje upućivao je na to da će novinarka biti ta koja će odgovarati na pitanja. Perifernim je vidom zapazio kako Mladenova mrzovolja hlapi, odjednom je bio posve usredotočen. I Anjino je oduševljenje naglo splasnulo. Shvatila je zašto ju je inspektor pozvao na piće. Oprezno je odgovorila, iako se i dalje trudila zvučati vedro:
– Bio je. Naravno. Takve likove ne propuštam. Bio je barem tri puta. Što zapravo više govori o mom stažu u na radiopostaji VAu, nego o njemu.
– Je li spominjao blago Požeške gore?
Vidmar se postupno prestajao smiješiti. Nadao se da će odgovor na postavljeno pitanje biti negativan. Tako bi znao da mu Tito ili Anju lažu, no to se nije dogodilo.
– Blago Požeške gore?! To je ono… Otkupnina za fra Luku Ibrišimovića Sokola koju je neki pregovarač maznuo?
– Točno.
– Da. Spominjao je to. Možda i tijekom dvije emisije. Ili čak sve tri… Ima li to veze sa smrću Maravicha?
– Pa jeste li te njegove tvrdnje o blagu provjerili? – policijski je inspektor ignorirao njeno pitanje.
– U kom smislu?
– Jeste li razgovarali s povjesničarima?

Stigao je konobar. Anji je donio kavu, a policajcima Cedevite. Novinarka je nakon toga dugo sipala šećer, očito smišljajući kako će nastaviti razgovor. Odlučila se za ofenzivu:
– Ma kakvi povjesničari! Fućka se njima za fra Luku Ibrišimovića Sokola. Njih zanima samo Drugi svjetski rat. Tko je bio ustaša, tko četnik, a tko partizan. O slušateljima da i ne govorim. A, iskreno govoreći, ni mene povijesne teme ne zanimaju. Zanima me slušanost. Da se bavim povijesnim temama… to nitko ne bi slušao…
– Ja sam slušao emisiju u kojoj je gostovao Tito Močnik – primijeti Vidmar. – Doduše, nisam čuo onaj dio o blagu Požeške gore…
– Skoro nitko nije – nasmiješi se novinarka. – Kada je prvi put gostovao u mojoj emisiji, Tito je donio knjigu koju smo planirali darivati slušatelju koji prvi nazove. Nitko nije nazvao. Na kraju sam knjigu darivala gradskoj knjižnici.
– Jeste li je barem vi pročitali?
– Nisam još. Ali znam gdje je mogu naći. Kao i vi, uostalom. Ako vas zanima blago Požeške gore, odite u gradsku knjižnicu i posudite knjigu. Istina, postoji mogućnost da ju je netko ovih dana posudio, ali u to se baš ne bih kladila.
Sutra bih svakako trebao navratiti u knjižnicu, pomislio je policijski inspektor. Iako ta knjiga tamo nije jedini dostupni primjerak, zanimljivo će biti vidjeti tko ju je posuđivao. Ako ju je itko do sada posudio.
– A ta Titova gostovanja u vašoj emisiji… Kada su se ona dogodila?
– Prvo prije šest godina, drugo prije tri, treće prije pet mjeseci – brzo je odgovorila novinarka.
Malo prebrzo, zaključio je inspektor. Kao da je imala pripremljen odgovor. I kako je mogla tako precizno znati? U svakom slučaju, odgovor je sigurno točan. Dakle, Tito je još prije šest godina javno pričao o blagu na Požeškoj gori. Barem prije šest, moguće je da je o tome i drugdje govorio. I spominjao ga je u knjizi. Tko zna koliko je ljudi čulo za to. I koliko se ljubitelja povijesnih priča za to zainteresiralo. Doduše, to što požeški povjesničari nisu čuli za blago, ne upućuje na to da je Tito osobito popularan. Osim ako neki od tih povjesničara nisu lagali njegovoj kolegici.
Odlučio je pozabaviti se pitanjem koje je do sada odgađao:
– Otkud vam ideja da je Tito Močnik osumnjičen?
Novinarka se nije zbunila. Slegnula je ramenima i posve mirno odgovorila:
– Pa on vas je poslao na Požešku goru.
– Kako znate za to?
– Sam se Tito time hvalio u Luni.

devet

– Što ćete vi? – upita viša inspektorica iz Zagreba požeškog kolegu kada im je prišla konobarica Lune.
– Ja ću Plavušu.
– Zezate me?!
Vidmar pogleda kolegicu iz Zagreba. Bio je iznenađen njenom reakcijom. Sasvim je smetnuo s uma da je ona plavuša. Vidjevši njegov pogled, Mia je to shvatila, pa se nasmijala.
– Jeste li vi do sada mene uopće pogledali?
– Letimično – nasmijao se i Vidmar.
– Plavuša je craft pivo – objasni konobarica sa stanovitim zakašnjenjem, do tada je s prilično neprofesionalnim zanimanjem zurila u ženu koja je stigla s mladim inspektorom.
– Onda donesite i meni jednu – Mia Mišura pak konobaricu nije ni pogledala. – Idemo se nalijevati pivom.
– To je dobra ideja – smjesta se složi Vidmar.
– Želite me napiti?
Pitanje je bilo postavljeno neočekivano vragolasto, s obzirom na to tko ga je postavio. Konobarica se već počela udaljavati, nakon što je čula pitanje zastala je, osvrnula se i iznenađeno pogledala plavušu. Pa ja se maloj sviđam, shvatio je Vidmar zapazivši njenu reakciju. Kako je ono Tito rekao da se zove? Iva? Da, Iva. Zgodna je. I valjda je punoljetna ako radi kao konobarica. Baš bi se malo mogao pozabaviti s njom kada mu se ukaže prilika. No, prije toga mora odraditi četrdeset-i-nešto-godišnju plavušu koja ga je večeras ipak nazvala i to iz njegove radne sobe, nakon što je obavila sve što je planirala. Željela je još na kraju radnog dana saznati je li njen požeški kolega nešto iskopao, a on ju je pozvao na piće. Spremno je prihvatila poziv.
Prije, nego što joj je odgovorio, Vidmar se široko nasmiješio:
– Naravno. Ali nije samo to.
– Šteta. A koji je drugi razlog?
– Meni je u ovom slučaju cijelo vrijeme nešto jako čudno. I nikako ne uspijevam shvatiti o čemu se radi. Ako se napijem, možda mi sine.
– Tebi je nešto čudno?!!! Meni je u ovom slučaju sve čudno!
Smjesta je uočio da je prešla na ti. Zaključio je da bi se ubuduće i on njoj tako trebao obraćati. A ona se uozbiljila i nastavila:
– Nesretni putnik kroz vrijeme zbilja nema mobitel i ne koristi Internet. Na fiksni ga telefon skoro nitko ne zove. Nije ni pretplaćen na neke novine. Ostaje sasvim nejasno kako je mogao znati da su Maravichi gore, na brdu… Opet sam zvala povjesničare. I dalje nitko ne zna zašto se Fratrova koliba tako zove. Za blago Požeške gore i dalje nitko nije čuo…
– Tito ga je spominjao kada je gostovao u radijskim emisijama.
– Je li? Onda te emisije baš i nisu bile slušane – nehajno zaključi plavuša.
Očito je smatrala da ta informacija nije osobito važna. Vidmar je mislio da bi trebali istražiti poveznicu priče o blagu i ubojstva tragača za blagom, no nije znao kako to izvesti.
Mia je pak nastavila:
– Koga sam ono još zvala…?
– Rekla si da ćeš zvati forenzičare zbog kamena.
– E, da… kamen! Ti si na taj kamen upozorio kolege koji su se znojili na Požeškoj gori, pa su se odmah njime počeli baviti. Samo, ovi iz Vučetića do sada baš i nisu imali takav slučaj, pa su odlučili konzultirati geologe. Nekakvo preliminarno mišljenje o starosti natpisa možemo imati početkom slijedećeg tjedna, u najboljem slučaju. Do tada će i grafolozi izaći s nekakvim stavom o natpisu. Zato mi forenzičari i nisu spominjali kamen do sada. Dobro. Toliko od mene. Sada mi reci što si ti do sada saznao.

Ukratko joj je prepričao razgovore s Titom Močnikom i Anjom Karamatić. Saslušala ga je pozorno, bez prekidanja. Taman je završavao s izvješćima, kada se pojavila konobarica. Odmah je shvatila da njih dvoje razgovaraju o poslu, pa je šutke, oborena pogleda premjestila boce i čaše s poslužavnika na stol. Dok je to činila, Vidmar je zašutio i zagledao se u konobaricu. Prisjetio se kako se ponašala kada je piće donijela Titu Močniku, Mladenu i njemu. Konobarica pak nije podizala pogled iako je morala osjetiti da je on promatra. Htjela se hitro udaljiti, no on joj se obratio:
– Zoveš se Iva, je li?
– Da – konobarica je stajala pred njim kao učenica pred učiteljem.
Miu je ponašanje njenog požeškog kolege iznenadilo, pa je primijetila:
– Mislila sam da si ti ovdje stalan gost.
– Nisam – Vidmar nije skidao pogled s konobarice. – Tito Močnik je ovdje stalan gost. Je li tako, Iva?
Zagrebačka je inspektorica shvatila što se događa, pa se i ona zagledala u konobaricu koja je odgovorila nesigurnim glasom:
– Pa… da… Dođe…
– Prije sat i pol mi se hvalio da ga ovdje časte Plavušama – nastavio je Vidmar.
– Bude i toga…
– Tko ga časti?
Na jednostavno pitanje postavljeno mirnim glasom konobarica je počela opširno odgovarati:
– Ha, čujte, gospodin Močnik je ugledna osoba… sveučilišni profesor… Ljudima je zanimljiv. Vole se družiti s njim. Sada je u mirovini, pa ima više vremena… I voli se družiti s ljudima… A više nema novaca kao prije. Zato ponekad dopušta ljudima da ga časte…
Ako je Tito Močnik i četrdeset prvo godište (moguće je da je i stariji), u mirovini je barem deset godina, pod uvjetom da su mu dopustili da predaje i nakon navršene šezdeset pete godine, izračunao je Vidmar. Konobarica nema puno više od dvadeset, čak je moguće da je još uvijek tinejdžerica. Nikako nije mogla znati kakvo mu je financijsko stanje bilo prije mirovine. A i bez računanja bilo mu je jasno da mu mulja. Čim ju je upitao tko časti Tita Močnika, netko joj je pao na pamet. Ali njegovo ime iz nekog razloga nije željela izgovoriti. Koga štiti? Nije izgledala kao netko tko bi se mogao oduprijeti pritisku. Predmnijevao je da demonstracija policijske brutalnosti neće osobito povoljno utjecati na razvoj bliskosti među njima o kojoj je maloprije počeo maštati, no tu nije bilo pomoći. Odjednom mu je palo na pamet da bi krhka konobarica mogla imati važnu informaciju, pa je jednostavno slijedio svoju intuiciju. Kao i uvijek.

No, Vidmar nije stigao postaviti slijedeće pitanje, niti biti grub, jer se uključila Mia koja pak nije imala maštarija vezanih uz konobaricu, a ni inhibicija bilo koje vrste. Strijeljala je jadnicu mrzovoljnim pogledom, pa joj se oštro obratila, pokazujući pri tome da je zapazila isto što i njen požeški kolega:
– Kada te moj kolega pitao tko ovdje časti Tita Močnika, netko ti je pao na pamet. Netko određen. O kome se radi?
– Ne znam – Iva je prestrašeno pogledala stariju ženu.
– Reci, mala, ti baš hoćeš da ti složim frku?
– Ka-kakvu frku?
– Ja oko sebe vidim barem pet maloljetnika koji cuclaju pivo. Jasno ti je da se zbog toga zatvara kafić i plaćaju velike globe? Ha? Je l ti to jasno?
– Je.
– Želiš takvo što priuštiti gazdi?
– Ne.
– Onda reci s kim Tito Močnik ovdje pije.
Iva se više nije uspijevala opirati. Progovorila je tiho, spuštena pogleda:
– Ruža Marić. Ne često. Nekoliko puta. U zadnje sam vrijeme nekoliko puta vidjela da ga je Ruža Marić častila pivom.
Zagrebačka je inspektorica nakon ovog priznanja još neko vrijeme zurila u konobaricu, očito zaključila da je bila iskrena, a onda upitno pogledala kolegu. On joj je lagano klimnuo. Znao je tko je Ruža Marić.
– Pa je l’ to bilo tako teško? – upita Mia Mišura mladu konobaricu.
– Pa… nije…
– Pa i ja mislim da nije. Ajde, briši.
Vidmar je gledao Ivina pogrbljena leđa dok se sva pokunjena udaljavala. On nikada nije bio tako grub prema onima s kojima je službeno razgovarao, bez obzira radilo se o mladim djevojkama ili sredovječnim lupežima. To jednostavno nije bilo u njegovoj prirodi. Inače, nakon što je Iva napokon progovorila, bio je razočaran. Nadao se da su Tita častili nekakvi sumnjivi tipovi, skloni pljačkanju leševa ili, još bolje, ubijanju bogatih staraca. I da zna kako se zovu i gdje stanuju. Ružu i Tita lako je mogao zamisliti kako skupa piju u Luni, nije mu se činilo da bi to moglo biti čudno. Možda ih je koji put u prolazu i vidio skupa, ali na njih nije obratio pozornost.
– Tko je Ruža Marić? – upitala je Mia Mišura.
– Požeška umjetnica, slikarica, kiparica, tako nešto… Onako… pomalo boemski tip…
– Koliko ima godina?
– Četrdeset i koju, možda četrdeset pet…
– Ona i Tito Močnik su prijatelji?
– Ha, valjda… Oboje su drugačiji, zato se vjerojatno privlače. I oboje vole pivo. Ne znam razumiješ li što govorim…?
Zagrebačka inspektorica je otpila dugi gutljaj piva, slegnula ramenima, pa zaključila:
– Ja tu Ružu Marić mogu razumjeti samo napola. I ja volim pivo. Ali me ne privlače stari mistici. Nego mladi dečki.
Ovo je Vidmara lagano zbunilo. Mladi dečki?! Je li prema njenim kriterijima i on u toj skupini? Trideset mu je godina. A i kolega joj je. S kojim istražuje teško, dvostruko ubojstvo. Smiješak više inspektorice Mišura koji mu je uputila nakon izjave odagnao je sve njegove sumnje.

deset

Krešimira Gojanović, ''Policijska ljubav'', tuš / akvarel na papiru, 27x19,5 cm
Krešimira Gojanović, ”Policijska ljubav”, tuš / akvarel na papiru, 27×19,5 cm

Osjećao je njeno golo bedro uz svoje. Ležala je na trbuhu i spavala. Ili drijemala. Imao je besprijekornu erekciju, ali mu nova runda baš i nije bila u planu. Iako je ono što mu je priuštila Mia otkako su ušli u njegov stan bilo uistinu fantastično. Rijetko je bio sa starijima od sebe, pogotovo s onima koje su navršile četrdesetu, ovo mu je bilo tek četvrti ili peti put, i svaki put mu je bilo lijepo. Mia je i nadmašila svoje prethodnice. Prilično uvjerljivo. Doduše, predmnijevao je da se radi o kontekstu. Istina, najviše ga je uzbuđivalo uzbuđenje partnerice, to je doživljavao kao potvrdu vlastite privlačnosti, uz to je bila i taman onoliko divlja koliko je trebala biti, nije imala inhibicija, no tu je svakako bila i činjenica da je ona bila viša inspektorica. Iz Zagreba. Odlučna žena. Koja mu je u krevetu spremno ispunjavala sve želje. Dopustila mu je da dominira. A prije toga, tijekom dana, on je izvršavao njene naloge. Sve je bilo tako jako intenzivno. Možda se zato sada i osjeća nekako zasićeno. Ili ga je razmišljanje o slučaju jednostavno odvratilo od ljubavnih igara.

Takvo što mu se nikada prije nije dogodilo, seks mu je uvijek bio puno važniji od posla, no za sve postoji prvi put. A u ovom mu se slučaju puno toga dogodilo prvi put: prvi je put upoznao nekoga tko za sebe tvrdi da je putnik kroz vrijeme, prvi je put imao ubojstvo američkih bogataša (i to milijardera) na području Policijske uprave požeško-slavonske, prvi je put sudjelovao u akciji ovakvih razmjera.
A zašto mu onda ovako stoji? To mu nikako nije bilo jasno.
Mia se odjednom pokrenula, pomalo se razbudila, pružila je ruku, razmrsila mu kosu, krenula niz tijelo, zgrabila mu ponos i zadovoljno uzdahnula otkrivši u kojem je stanju. Zatim je otvorila oči, pogledala ga odozdola iz svog položaja i zapazila kako on proučava ekran svog mobilnog telefona.
Nakon toga se sasvim razbudila, maknula ruku i upitala glasom kojim mu se obraćala prije nego što su završili u njegovom stanu:
– Ti si to na nekom pornografskom portalu?!
– Ne.
– Ne, ha? – još je uvijek ležala na trbuhu. – Vidiš, to sam te zaboravila pitati: Jesi li oženjen?
– Nisam.
– A jesi li u ozbiljnoj vezi?
– Ni to.
– Pa za kog onda vraga imaš mobitel u ruci?
– Sjetio sam se što me muči.
– Zašto bi te uopće trebalo nešto mučiti?!
– Rješavamo slučaj dvostrukog ubojstva.
– A da… A zašto ti je spreman?
– Za svaki slučaj.
Zagrebačka je inspektorica očito bila nezadovoljna tijekom razgovora i ponašanjem svog novog ljubavnika, pa se nije ni nasmiješila na njegovu dosjetku. Okrenula se, pridigla i smjestila do njega kako bi mogla vidjeti ekran mobitela. Pri tome je nogama odgurnula plahtu, golotinja joj nije smetala. Iznenadila se vidjevši čime se on bavi:
– Josip Badalić?! Nakon onakvog seksa ti se baviš Josipom Badalićem?!
– Tito je rekao da je bio Josip Badalić u svom prethodnom životu.
– Pa?
– Josip Badalić umro je tisuću devetsto osamdeset pete. A Tito je rođen prije, nego je Josip Broz Tito postao planetarno popularan. Dakle, skoro pola stoljeća ranije. Nikako nije mogao biti Josip Badalić. Lagao je.

Erekcija mu je i dalje bila besprijekorna. To je postajalo sve čudnije. Iako mu to nije bilo prvi put da nije uspijevao dokučiti zašto mu tako stoji. Na sprovodima mu se, na primjer, prilično redovito dizao, čak i kada na vidiku nije bilo neke zgodnije ili barem mlađe pripadnice ljepšeg spola.
Mia je zurila u njegov ponos, no činilo se da je više ne zanima. Glas joj je opet bio mrzovoljan:
– Pa normalno da je lagao! To je meni od početka bilo jasno. I svakom iole normalnom. Da laže. To sam ti i objasnila. Putnici kroz vrijeme ne postoje. A meni se trenutno čini da nije puno luđi od tebe.
– Mislim da bi trebali razgovarati s Ružom Marić. Možemo se još jednom poseksati, ako želiš, a možemo i odmah razgovarati s Ružom Marić.
– Dva je sata iza ponoći – pročitala je Mia s ekrana njegovog mobilnog telefona. – Do seksa mi više nije, nakon ovih tvojih… umotvorina, ali čemu žurba? A i za kog bi vraga razgovarali s tom glupačom koja starije frajere časti pivom?!
– Ona je kiparica.
– Rekao si da je… umjetnica, slikarica, kiparica… I što s tim?
– Mislim da je ona uklesala onaj natpis u kamen… Fratru fratrovo… kako to već ide…
Mia je opet promijenila položaj. Sjela je nasred kreveta u indijanski položaj, zagledala se Vidmaru u oči i primijetila:
– Pametniji si, nego što bih to očekivala od tako dobrog jebača! I bolji policajac. Do sada mi se činilo da baš ne grizeš…
Pri tome ga je pljesnula po i dalje besprijekornoj erekciji kako bi naglasila istinitost svoga zaključka, malo pregrubo da bi bilo ugodno. Umalo je vrisnuo, jedva se suzdržao.
Nakon što je prva, najgora bol minula, upitao je:
– Ni ja tebe nisam pitao o tvom bračnom stanju. A ni ljubavnom…
– Mene isključivo zanima seks lišen ljubavi – nasmije se zagrebačka inspektorica ustajući, očito joj se raspoloženje popravilo. – Moramo učiti od životinja. Monogamija je neprirodna. Prakticirali su je jedino Malena i Klepetan. Navodno.

Nastavi čitati 5. dio!

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑