Hrvoje Kovačević: ”Putnik kroz vrijeme (smrt u prirodi)”, 3. dio

Hrvoje Kovačević
”Putnik kroz vrijeme (smrt u prirodi)”,
novela, 3. dio
(prijašnje dijelove možete čitati ovdje)

šest

– Vi ste inspektor Vidmar?
– A vi ste inspektorica Mia Mišura?
– Viša inspektorica Mišura – ispravi ga zagrebačka kolegica.
Ispitivački su se promatrali. Bila je puno zgodnija, nego što je očekivao. Doduše, nakon telefonskog razgovora nije imao osobita očekivanja, ali Mia Mišura je bila baš lijepa žena, visoka i vitka. Plava joj je kosa bila kratka, prema Vidmarovom nestručnom mišljenju nije puno potrošila na frizera, a nije se previše bavila ni šminkanjem. Na sebi je imala uske crne hlače i široku bijelu bluzu kojom je uspješno skrivala futrole s pištoljem i lisicama. Mogla je biti u ranim ili srednjim četrdesetim godinama. Čini se da je i ona bila iznenađena njegovim izgledom. Tridesetogodišnji je Vidmar navikao na takve reakcije. Više je izgledao kao student, nego kao policijski inspektor.

Krešimira Gojanović, ''Susret'', tuš / akvarel na papiru, 27x19,5 cm
Krešimira Gojanović, ”Susret”, tuš / akvarel na papiru, 27×19,5 cm

Zatekao ju je kako spokojno sjedi za njegovim radnim stolom. Nije ustala kada se pojavio, niti mu je objasnila koga vraga tu radi. Nije mu ni pružila ruku, a kako je on uvijek čekao da dama prva pokaže želju za rukovanjem, samo su se gledali.
Osim što mu je zauzela stolicu, na njegovom je radnom stolu bilo uključeno njeno prijenosno računalo. I gomila kojekakvih papira. I dvije boce vode, jedna prazna, druga poluprazna. Osjećao se kao tri medvjeda, koje je posjetila Zlatokosa.
Nisam trebao dolaziti u zgradu Policijske uprave požeško-slavonske, pomislio je mladi inspektor. Radno mu je vrijeme već odavno prošlo. Mladen je otišao doma, a njemu je palo na pamet da bi pred zagrebačkim kolegama mogao malo glumiti revnog policajca.
Ne znajući što bi drugo, sjeo je na stolac kolege koji je bio na godišnjem odmoru. Čim je to učinio, shvatio je koliko je umoran, na Požeškoj je gori cijelo vrijeme hodao ili stajao. Nije imao gdje sjesti.
A plavuša je odmah zatim ustala, protegnula se i naložila mu:
– Odvedite me do automata za kavu.
Uzdahnuo je, ustao pa se zaputio prema automatu. Dok su hodali, objasnila mu je:
– Treba mi kava da me razbudi. A treba mi i malo kretanja. Predugo sam sjedila. Mrzim duga sjedenja…
– Predugo ste sjedili na mom stolcu?
– Da – kratko ga je pogledala. – Zašto vas to muči?
– Ne muči me, samo sam znatiželjan. Za kog ste vraga sjedili na mom stolcu?
– Razgovarala sam s Titom Močnikom. Našla sam ga u kafiću Luna. Morala sam ga ispitati u miru, pa sam ga dovela u zgradu Policijske uprave. Kada sam stigla, pomislila sam da bi bilo najzgodnije da ga ispitam na vašem radnom mjestu. Kad već s vama koordiniram rad Zagreba i Požege.

Pametna je i ambiciozna, shvati Vidmar. Odmah je zaključila da bi Tito mogao biti ključan za rješavanje slučaja, nije gubila vrijeme odlaskom na mjesto zločina na kojemu bi se samo izgubila u općoj zbrci. Zacijelo bi se i on već pozabavio putnikom kroz vrijeme, da se nije morao znojiti na Požeškoj gori.
– I? Je li propjevao?
– Ma kakvi. Dao je sve od sebe da me uvjeri da je lud. Pričao mi je neka sranja o prošlim životima i putovanju kroz vrijeme.
Stigli su do automata za tople napitke. Čuvši kako ju je Tito izgnjavio, Vidmar ju je odlučio počastiti kavom. Izvadio je kovanice iz džepa.
– Kakvu ćete kavu?
– Vi samo ubacite kovanice, ja ću stiskati.
Opet ju je bespogovorno poslušao. Izabrala je kavu bez mlijeka, s puno šećera. Zatim je ubacio kovanice za svoju kavu. Dok je čekao da tekućina iscuri iz automata u plastičnu šalicu, upitao ju je:
– Jeste li Tita stiskali?
– Koliko je to bilo moguće – odvratila je viša inspektorica smrknuto zureći pred sebe. – Sustav nam je u komi. Uostalom, to znate i sami.
– Naravno – spremno klimne požeški policajac, iako pojma nije imao na što je njegova zagrebačka kolegica točno mislila.
– U gadnoj komi. Kada se pojave likovi kao što je Tito Močnik, shvatite koliko je ta koma zbilja gadna. Koliko je čovjek lud, dalo bi se raspravljati, ali vidi se da nije glup. Čak tvrdi da je mirovinu dočekao kao sveučilišni profesor… Je li to istina?
– Istina je.
– Eto vidite! Ne može biti glup. Mora mu biti jasno da se uvalio. Da nam je jasno da ima informaciju koja može pomoći u rješavanju slučaja teškog dvostrukog ubojstva. I to slučaja za koji su zainteresirane i vlade bratskih zemalja Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država, pogotovo sada kada ispada da braco i seka nisu samo nestali, nego su i ubijeni, na okrutan način. I da je skrivanje te informacije kazneno djelo. I da može završiti u zatvoru. I on meni unatoč svemu tome sere o putovanju kroz vrijeme! I to ovdje, u zgradi Policijske uprave! Umjesto da se usere nakon što sam ga privela!
Dok govori, plavuša je sve glasnija, u njoj raste pravedni bijes. I dalje stoje pokraj automata za tople napitke. Na hodniku je unatoč poslijepodnevnim satima živo, prolaze oni koji rješavaju slučaj ubijenih Amerikanaca ili se barem prave da to čine. Njeni zagrebački kolege ne obaziru se na nju, očito su navikli na takve scene, no forenzičari i požeški policajci u prolazu je iznenađeno pogledavaju.

Vidmar to zapaža. Upoznao sam je prije petnaestak minuta, ima potrebu objasniti onima koji ih pogledavaju. Visoka se plavuša pak ne obazire na publiku, nego nastavlja:
– Ja ne kažem da bi smjeli tući ljude kao što su ih tukli milicajci, ali oko povremenog šamara se ne bi trebalo praviti problem! Jer Titu se jebe za zatvor. A sasvim je moguće da tako star, lud i invalidan tamo i ne završi. Jer uvijek može naletjeti na suca koji je još luđi od njega.
– Je li Tito tijekom razgovora spominjao nagradu?
– Normalno. Rekla sam da nije glup. A od te mi se nagrade diže kosa na glavi! – nastavlja bjesnjeti viša inspektorica. – Otkad su naši mediji prenijeli da su kćeri starog prdonje raspisale nagradu, telefon mi nije prestajao zvoniti. Odjednom su se svi zgubidani diljem Lijepe naše sjetili da su ovih dana vidjeli likove koji bi mogli biti nestali Amerikanci. Bilo ih je i koji su tvrdili da su ih vidjeli u tramvaju! I onda su me još nakon toga tražili da im objasnim kako će im nagrada biti isplaćena. Kada ste me vi nazvali, mislila sam da ste jedan od… tih… Jednostavno sam smetnula s uma da ste mi kolega…
Je li to isprika zbog grubog nastupa tijekom telefonskog razgovora? zapitao se Vidmar. Nekako mu se činilo da joj je simpatičan otkako su se našli oči u oči. Možda je impresionirana njegovom muško-dječačkom ljepotom.
Malo je razmislio pa krotko primijetio:
– Ta nagrada… trideset tisuća dolara… nije li iznos malo neobičan?
– Prikladan je – odreže viša inspektorica. – Doduše, za Amerikance. Za ove naše jebivjetre i tih je trideset tisuća dolara bilo previše. Kćeri Roberta Maravicha zapravo nisu bile ekstremno zabrinute. Otac i tetka već su i prije znali nestati.
Požeški je inspektor zapanjeno zurio u zagrebačku kolegicu. Tu informaciju nije dobio na mjestu zločina. Vidjevši njegov izraz lica, Mia Mišura je objasnila:
– Bili su pustolovi, pasionirani lovci na blago. To im je bio hobi. Ti turbo bogataši obično imaju takve nekakve iščašene hobije. Neki lete u svemir, neki plove morima i love sabljarke, neki ubijaju žirafe, a neki ruju po zemlji. Uglavnom, Maravichi su već znali nestajati kada bi negdje nanjušili kakvo blago. Na po deset-dvadeset dana. Istina, ne često. Koliko sam shvatila nakon korespondencije s američkim kolegama, ovo im je bio treći takav nestanak.
– Pa ima li kakvo blago na Požeškoj gori?
– Nadala sam se da ćete mi to vi reći. Vi ste odavde.
– Diplomirao sam pravo. Povijest me nikada nije zanimala.
– Mda… nekako sam si to i mislila… Ne izgledate mi kao netko tko bi provodio vrijeme u knjižnicama i proučavao stare spise – dok je to govorila, viša je inspektorica još jednom odmjerila požeškog kolegu.
– Mogao bih nazvati neke povjesničare…
– Ja sam to već učinila dok sam se vozila prema Požegi. Nekoliko njih. Ima i ovaj jedan dosta poznati koji je iz Požege.
– I? Ima li kakvo blago na Požeškoj gori?
– Nema – plavuša odlučno odmahne glavom. – Baš nijedan povjesničar nije čuo ni glasine o tako nečem. Ni ovaj poznati.
– A Fratrova koliba? Jesu li čuli za Fratrovu kolibu?
– Čuli su – viša inspektorica popije kavu pa plastičnu šalicu baci u koš pokraj automata. – Ali samo to. Samo su čuli za Fratrovu kolibu. Nemaju pojma kako je dobila ime. Nitko od njih nije znao ni gdje se točno nalazi. Ta je koliba u povijesnom smislu posve nevažna.
– Što je s kamenom?
– S kakvim kamenom?
– Pa s ovim na kojemu piše: ”Fratru fratrovo, begu begovo, meni moje.”

Sada je došao red na Mišuru da zapanjeno zuri u kolegu. Očito joj kolege nisu prenijele informacije o kamenu pokraj kojega je našao bogatašičine naočale. Ni on nije čekao da mu postavlja pitanja, nego je požurio objasniti:
– Pokraj tog smo kamena Mladen i ja našli one skupe naočale Ann Maravich.
– Za naočale znam – klimne viša inspektorica. – Dio okvira je od dvadeset četiri karatnog zlata.
– Vjerujem da je ona učinila isto što i ja kada je došla do kamena: skinula je sunčane naočale kako bi mogla pročitati natpis. Iako su njene naočale s dioptrijom. Pri tome su joj naočale ispale ili ih je iz nekog razloga odložila u travu.
– I vama dvojici nije palo na pamet provjeriti značenje natpisa?
– Nakon Požeške gore došao sam ovamo da to provjerim – glatko je slagao požeški inspektor. – Mislio sam zvati povjesničare.
– To ću ja obaviti – odlučila je njegova zagrebačka kolegica. – Opet ću zvati povjesničare koje sam već zvala. A vi bi mogli probati s Titom. S obzirom da se vama obratio, možda budete uspješniji, nego ja. Stari je mamlaz lupetao i o nekakvom blagu…
– O blagu?!
– Ma… radi se o nečemu iz jednog od njegovih prethodnih života… Budalaština! Pogotovo zato što nijedan povjesničar ne spominje bilo kakvo blago. Ali, s obzirom na hobi Maravicha… Pokušajte vi u tome naći nešto… što bar donekle ima smisla.
– U redu, pokušat ću. Inače, Tito se nije obratio meni, nego Mladenu.
– Onda na razgovor povedite i Mladena.
– A vi bi mogli reći forenzičarima iz Vučetića da se pozabave kamenom – Vidmar se odlučio okušati u izdavanju naloga. – Možda bi mogli procijeniti koliko je natpis star.
– U redu – plavuša je reagirala prilično povoljno. – Moram još nešto provjeriti: Tito me uvjeravao da nema mobitel, niti priključak za Internet. Samo fiksni telefon. U dvadeset prvom stoljeću! Zvat ću iz vaše sobe.
– Samo dajte. Što ako ima mobitel na bonove?
– Danas se može i tome ući u trag.
– Mhm…
Ona se zaputila natrag u njegovu sobu, a on prema vanjskim vratima zgrade. U hodu je izvadio mobilni telefon kako bi nazvao Mladena. U čemu će ga prekinuti? Možda je upravo sjeo za ranu večeru. Ili se još tušira. Osvete su slatke, zlurado je zaključio Vidmar, čekajući da mu se kvartovski policajac javi.

sedam

– Recite, Tito, što ćete popiti?
– Pa… mislim da bi mi čaša hladnog piva lijepo sjela na ovu vrućinu.
Dok su on i Mladen prilazili terasi Lune, Vidmar je zapazio konobaricu kako s Titovog stola odnosi praznu čašu i bocu domaćeg piva. Dakle, ovo mu neće biti prvo pivo koje će danas popiti, kako se iz načina na koji je odgovorio na pitanje dalo naslutiti. A vrućina je i dalje bila paklena, iako se sunce spuštalo prema vrhovima zgrada Babinog Vira.
– Koje pivo želite?
– Nekakvo craft pivo – umirovljenik je glumio neodlučnost, a onda pogledao konobaricu koja je upravo stigla. – Reci, Iva, imaš li još onu Plavušu?
– Imamo, gospodine Močnik.
– Onda je donesi.
Profesorov je izbor piva očito ovisio o tome tko plaća račun. Mišura je bila u pravu, pomislio je Vidmar. Policajce zbilja ne bi trebalo gnjaviti ako tu i tamo nekom stisnu opravdanu šamarčinu. A on i Mladen ne samo da ne smiju pljusnuti starog Tita, nego moraju ostati besprijekorno ljubazni, pogotovo zato što ga je Mišura dugo i oštro ispitivala u zgradi Policijske uprave.
Njih su dvojica naručili Cedevite. Nakon što se konobarica udaljila, Vidmar je primijetio:
– Čujem da je Plavuša dobro pivo.
– Skupo je – otvoreno je priznao umirovljenik. – Pijem ga samo kada me netko časti.
– Zvuči racionalno. Često vam se događa da vas netko časti?
– Rjeđe, nego što bih želio. Ali uvijek ima ljudi koji cijene razgovor sa mnom. Uostalom, osvrnite se malo. Svi ovdje u Luni znaju tko sam ja. Vidite kako me gledaju? Samo što se rijetki usude prići.
Dok su razgovarali, Tito je proučavao mladog inspektora. Pri tome mu je pogled odavao lucidnost. Na Mladena se nije previše obazirao, možda zato što su se njih dvojica već upoznali, a možda i zato što je Vidmar bio glavni.
– Vaše ime… Tito…
– Dobio sam ga prije nego što je Josip Broz postao najveći sin naroda i narodnosti.
– Htio sam vas pitati: je li vam pomoglo u životu?
– Ha, što ću vam reći, odmoglo mi nije – nacerio se Tito. – Kada mi je bilo šesnaest, upisao sam se u šahovski klub. I odmah postao predsjednik tog kluba.

Požeški je inspektor zaključio da je bilo dosta čavrljanja. Postavio je ključno pitanje:
– Kako ste znali da ćemo Amerikance pronaći ispod Fratrove kolibe?
– Prepoznao sam ih.
– Maraviche?
– Vidio sam njihove fotografije na naslovnicama novina i sjetio se da sam ih upoznao.
– Upoznali ste ih?! Gdje?! Kada?!
– Godina je mogla biti tisuću osamsto šezdeset osma ili deveta. Dakle, tri-četiri godine nakon završetka Građanskog rata. Naravno, Maravichi se tada nisu prezivali tako, ali su i u tom životu bili brat i sestra. Tražili su zlatnike koje su vojnici Konfederacije zakopali dok su se povlačili pred Sjevernjacima. Znao sam da će se u ovom životu zainteresirati za Fratrovo blago prije ili kasnije.
Mlada je konobarica s pivom i Cedevitama stigla baš u pravom trenutku, Vidmaru je trebalo nekoliko trenutaka da razmisli o Titovim riječima.
Brzo su stigli do blaga koje mu je Mia spomenula. Sada mora biti oprezan. Kako je Tito mogao znati da je hobi Maravicha bio lov na zakopano blago? Mišuru su o tome obavijestili američki kolege. I saznala je da povjesničari nemaju pojma o bilo kakvom blagu na Požeškoj gori. Naravno, hobi bogataša možda i nije bio neka tajna, no tu je tvrdnja koju je Tito izrekao višoj inspektorici kako ne koristi Internet. I koju ona sada provjerava. Doduše, Internet nije jedini izvor informacija. Možda je umirovljeni profesor pretplaćen na neke strane novine. A možda su o hobiju Maravicha već pisali i naši mediji. I to bi trebalo provjeriti.

– Za šarmantnog profesora Močnika Plavuša, a za policajce na dužnosti Cedevite! – veselo je uskliknula mlada konobarica dok je spuštala bocu i čaše na stol. – Uživajte! Knjiga žalbe je na šanku.
Dok je to govorila, gledala je Vidmara. Čini se da je bila malo razočarana, jer joj on nije uzvratio osmijeh. Požeški je policajac bio previše usredotočen na ono što je čuo od umirovljenog profesora. Kada se konobarica udaljila, nastavio je ispitivanje. Pri tome je odlučio ne spominjati povjesničare s kojima je njegova zagrebačka kolegica razgovarala.
– Fratrovo blago… Ja sam iz povijesti u školi imao solidnu četvorku, ali trenutno mi ne pada na pamet o čemu bi se moglo raditi…
– Pokušajte barem pogoditi o kojem bi se fratru moglo raditi.
– O bijelom fratru?
Još dok je to izgovarao, Vidmaru je bilo jasno da je izvalio glupost. Fratre je, inače, jako cijenio, njihov  je red bio najbliži narodu kroz cijelu povijest svoga djelovanja, no upravo je shvatio da o njima žalosno malo zna. Kratko je pogledao Mladena koji je cijelo vrijeme šutio. I koji mu nije uzvratio pogled. Od njega nije mogao očekivati pomoć. Mladen zacijelo do tada nije imao pojma ni da su Maravichi bili pasionirani lovci na zakopano blago. Zapitao se je li uopće trebao remetiti njegov zasluženi odmor. Sasvim je moguće da bi Tito jednako ovako bio spreman na razgovor i bez nazočnosti kvartovskog policajca, koji se i večeras pojavio u besprijekornoj odori.
Trebao sam, zaključio je Vidmar u slijedećem trenutku. Dobro je da su skupa dok razgovara s umirovljenim profesorom. I znao je da pouzdani Mladen pamti sve pojedinosti razgovora. Sud koji će poslije od njega dobiti bit će mu dragocjen, makar mu ukazao i na samo nekakvu sitnicu. Osim toga, ni Mladen se nije skanjivao obratiti njemu kada je nekog inspektora trebalo uzverati na Požešku goru, podsjeti se Vidmar. Ipak je on samo čovjek od krvi i mesa kojemu ni pojam osvete nije stran.

– Ta vaša četvorka iz povijesti i nije bila tako solidna kakvom je predstavljate – Tito je očito uživao u svojoj nadmoći. – Da ste mi bili student, ja bih vam nakon ovakvog odgovora zabranio da mi narednih šest mjeseci dolazite na oči. Za vašu informaciju, bijeli su fratri – dominikanci. A ja govorim o franjevcu Luki Ibrišimoviću Sokolu. Jeste li barem za njega čuli?
– Naravno – posve neočekivano javi se Mladen. – Krajem sedamnaestog stoljeća oslobodio je Slavoniju od Turaka. Ima spomenik na Trgu svete Terezije.
I Vidmar je to znao, ali ga je kolega iz Policijske postaje Požega pretekao s odgovorom. Štreberu!, umalo je uzviknuo, ali se suzdržao i samo ga pogledao. Ovoga mu je puta Mladen uzvratio pogled.
Tito je napokon pogledao policajca u odori:
– Bravo! Znate li da su ga Turci tijekom ustanka zarobili?
– Učili smo o tome – požurio je mladi inspektor kako ga kvartovski policajac opet ne bi pretekao. – Naši su ga otkupili.
– Dvaput – umirovljeni je profesor s očitim užitkom otpio dugi gutljaj skupog piva. – Dvaput su ga naši otkupili. Prvu je otkupninu emisar zamračio.
– Za to nisam čuo – prizna Vidmar nakon intenzivnog razmišljanja.
– Ni ja – ubaci se i Mladen.
– Time su se povjesničari slabo bavili. Normalno. Fra Luka je bio veliki junak. Ta krađa prve otkupnine mogla je baciti ljagu na ustanak protiv Turaka. Ali ja sam u to vrijeme živio tamo, pa znam. Prva je otkupnina zakopana negdje na Požeškoj gori. Najvjerojatnije u blizini Fratrove kolibe. Tog prvog emisara su poslije uhvatili i primjereno kaznili… ne želite znati kako… Ali otkupnina nije nađena.
– I za tu prvu, zamračenu otkupninu znate samo vi? Mislim: jedini od… živućih stručnjaka za povijest…?
– Ma ja sam o nestaloj otkupnini pisao. Jeste li čitali moju knjigu? Niste, ha? I spominjao je u brojnim intervjuima. Niste slušali emisiju na Radio VAu u kojoj sam gostovao? Kod ove naše drage Anje Karamatić. U emisiji Svakodnevica.

Pa on je o blagu na Požeškoj gori javno govorio! iznenadio se Vidmar. I u svojoj ju je knjizi spominjao! No, nije to komentirao, nego je samo primijetio:
– Slušao sam emisiju… djelomično…
– Djelomično, ha? I mislio sam. Cijela je ta vaša generacija… djelomična… Nemate pravih informacija, niti ih želite – starac je i dalje djelovao nadmoćno unatoč tome što su mu invalidski štapovi bili naslonjeni na ogradu terase.
– Znate li tko je Maraviche ubio na Požeškoj gori?
– Zapravo, nisam ni znao da su ubijeni, sve dok mediji nisu to nagovijestili. Čuo sam na radiju, tu, u Luni… Da su zbilja ubijeni, shvatio sam tijekom razgovora s plavušom iz Zagreba koja ima čin više inspektorice, a nema kućni odgoj, a i pameti joj fali. Kada sam se obratio Mladenu, koji je tisuću devetsto petnaeste bio donski Kozak, a danas je tek kvartovski policajac…
– Zvuči kao da sam pao s konja na magarca – opet se javi policajac iz Policijske postaje Požega.
– …Nisam pojma imao da su ubijeni – umirovljeni profesor nije pokazao da je čuo Mladenovu upadicu. – Mislio sam da kopaju po Požeškoj gori, ispod Fratrove kolibe. Kao što su kopali u svim svojim prethodnim životima. A i u ovom, čini mi se. Oni su pustolovi, već vjekovima. Nikako da nađu svoj mir… Makar su se u ovome životu, koliko sam shvatio, nerazumno obogatili. Ali kozmički ih vjetrovi neprestano nose u istom smjeru. No, tomu nema pomoći. Mi, putnici kroz vrijeme, neprestano nalijećemo na sitne kriminalce, kokošare, kojima se smisao postojanja svodi na to da nas ometu u postizanju ciljeva koje nam je Stvoritelj namijenio. Žao mi je zbog njihovog tragičnog kraja. Zato danas i pijem.
Piješ ti zato što te ja častim, pomislio je Vidmar, ali to nije izgovorio. A umirovljeni je profesor nastavio:
– Susreo sam ih nekoliko puta u svojim prethodnim životima. Nismo se baš sprijateljili, ali su mi bili simpatični… dragi… Naravno, oni su putnici kroz vrijeme kao i ja. Uskoro će se ponovo roditi… Kada sam rekao kraj, mislio sam tek na kraj ovog života. Koji je samo jedan u nizu.
– Rekli ste da vjerujete da su Maravichi zakopano blago tražili i u ovom životu – napomene Vidmar. – Kako ste znali da su baš na Požeškoj gori? A ne na Velebitu ili u Kopačkom ritu? Ili negdje drugdje?
– Zato što je u cijeloj Hrvatskoj jedino blago spomena vrijedno ono koje je zamračio nesretni emisar zadužen za otkup fra Luke Ibrišimovića Sokola. Možda bi se našlo nešto u Jadranu, ali oni nisu bili stručnjaci za potonula blaga. Koliko je meni poznato. Osim toga, u takve potrage treba uključiti puno ljudi. Maravichi su voljeli diskreciju.
– Već su i prije znali nestati.
– Prije ovog nestanka, posljednji su put bili viđeni u Zagrebu – slegne ramenima Tito Močnik. – Znao sam da moraju biti u Hrvatskoj. I znao sam da traže blago ispod Fratrove kolibe.

Ovo postaje sve luđe, pomisli mladi inspektor, zureći u umirovljenog profesora koji je spokojno uživao u pivu. Sada je potpuno razumio frustraciju zagrebačke kolegice nakon razgovora s njim. Bilo mu je jasno i da bilo koji oblik pritiska ne bi naveo starca na priznanje kako je doista došao do informacije o Maravichima. Uostalom, bio je siguran da je Mia Mišura već isprobala sve vrste pritisaka koji su joj bili na raspolaganju. Zato se pokušao uživjeti u Močnikovu priču.
– Kako to da vama nije palo na pamet potražiti blago?
– Meni?! – činilo se da umirovljeni profesor pitanje smatra glupim. – Ja da… kopam…?! Pa ja sam intelektualac. Bio sam intelektualac u svim životima. Nikada me materijalno nije zanimalo. Samo duhovno. Dok se Maravichi u prethodnim životima nisu odvajali od lopata i krampova. Koliko ja znam. Rekao sam da sam ih sreo samo nekoliko puta i da sam ih površno poznavao.
– U vrijeme kada je emisar zakopao blago, Maravichi nisu bili blizu?
– Normalno da nisu! Da jesu, već bi se odavno pojavili na Požeškoj gori.
– Je li moguće da su Maravichi za blago saznali od vas? Da su pročitali vašu knjigu?
Za razliku od prethodna dva, ovo pitanje umirovljenom profesoru nije zvučalo glupo. Nekoliko je trenutaka razmišljao, prije nego što je odgovorio:
– Da su čuli kako ja pišem i govorim o blagu, sigurno bi me potražili. Potražili bi me i da su samo čuli za mene. Kao što bih i ja njih potražio, da ih nisam prepoznao tek kada se pojavila vijest o njihovom nestanku. Osim toga, ja baš i ne znam točno gdje je to blago. To sam vam, čini mi se, i rekao. Nisam to znao ni u životu u kojemu sam čuo tu priču. A oni su se na Požešku goru zapucali kao da su točno znali gdje je blago.

Dok su razgovarali, Vidmar je pozorno promatrao lice sugovornika. Cijelo je vrijeme imao dojam da Tito Močnik vjeruje u ono što govori. Da je priča bila samo malo manje nevjerojatna, mladi bi inspektor i sam zacijelo povjerovao u njegovu iskrenost.

Nastavi čitati 4. dio!

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑