Hrvoje Kovačević: ”Putnik kroz vrijeme (smrt u prirodi)”, 2. dio

Hrvoje Kovačević

”Putnik kroz vrijeme (smrt u prirodi)”,

novela, 2. dio

(1. dio možete čitati ovdje)

---

četiri

Vjeverica je bila nepomična, iako udaljena manje od dva metra i zurila u Vidmara. Djelovala je zapanjeno onim što vidi. S pravom. Nije mu tu bilo mjesto. I on je bio nepomičan. Zanimalo ga je koliko će ovo odmjeravanje trajati, kako će završiti. Znao je da djeluje djetinjasto, no nije si mogao pomoći. A nije ga bilo ni briga. Svjedok njegovog djetinjastog ponašanja bila je tek jedna vjeverica. Glodavac. Čitao je kako vjeverice Amerikancima nisu bitno simpatičnije od štakora. Doduše, to je pročitao na jednom od portala kojima baš i nije vjerovao. On sam nije imao neki stav prema tim glodavcima. Rijetko ih je viđao. Ako je ova kao i sve ostale, bistrina im svakako nije bila odlika.

Mladen je bio udaljen dvadesetak metara. Zapazio je da inspektor u nešto napeto zuri, ali zbog visoke trave nije mogao vidjeti vjevericu koja je čučala na nekakvom kamenu. Zato dovikne:
– Jeste li što našli?
Policijski inspektor odmahne glavom. Taj je pokret bio dovoljan da vjeverica shvati kako zuri u nešto živo. I kako bi to živo moglo biti opasno. Još jače razrogači oči, a zatim zbriše. Napokon. Zurenje mu je već dosadilo. A vjeverica je dokazala kako možda i nije baš tako glupa kako mu se to do tada činilo.
Visoko je sunce nesmiljeno pržilo s besprijekorno plavog neba. Pretraživanje terena pokazalo se zahtjevnijim, nego što je to Vidmar u zgradi Policijske uprave očekivao. Zapravo, kvartovski ga je policajac učinio zahtjevnijim.
Uspio je uvjeriti mladog inspektora da nije dovoljno doći do Fratrove kolibe, osvrnuti se, viknuti: ”Ej, Maravichi, jeste li tu?!!!”, pa zaključiti da je to – to, da ih nema.
Trebalo je provjeriti leže li negdje bez svijesti ili, ne daj bože, mrtvi. Trebalo je i provjeriti ima li kakvih sumnjivih predmeta. Pa nismo mi HGSS, pokušao mu je objasniti Vidmar. Nije pomoglo. Svaka ga je nova suradnja s njim podsjećala koliko je Mladen naporno savjestan.
Iako je u vrijeme njegovog djetinjstva priroda počinjala sto metara od roditeljske kuće, a ni danas nije puno dalje unatoč novim kućama, Vidmar je bio gradsko dijete. U prirodi se nije dobro osjećao, pogotovo ljeti za velikih vrućina, kada je na sve strane oko njega nešto gmizalo, trčalo, letjelo, zujalo, bockalo ga i peckalo. Bilo bi pretjerano reći da mrzi prirodu, ali ne previše. Košulju mu je znoj potpuno natopio još na putu od mjesta gdje su morali ostaviti auto do Fratrove kolibe. Sam bog zna što mu se pri hodanju zavuklo u čarape, cipele i nogavice. Vjerovao je da je pitanje trenutka kada će ga ubosti stršljen ili osa, a ni ugriz nekakve zmijurine nije isključivao. O krpeljima i bolestima koje mogu izazvati nije želio ni razmišljati. Ima li na Požeškoj gori divljih svinja? Čuo je da su veprovi opake životinje. Sva sreća da je ponio pištolj!

Sreća je i da je Mladen našao Fratrovu kolibu bez previše lutanja, iako je Vidmaru ta drvena građevina više izgledala kao malo veća pseća kućica, koju bi srušiti mogao slijedeći povjetarac. I sreća je da se Mladen u prirodi snalazio bolje nego on, a i službene su mu cipele bile prikladnije za hodanje kroz visoku travu od njegovih laganih, ljetnih mokasina, pa je pretraživanje obavljao uglavnom kvartovski policajac. Možda bi najbolje bilo da stanem na vjeveričino mjesto i čekam da Mladen završi s pretragom, zaključio je Vidmar. Ili ne bi. Ako ga pukne toplotni udar, pri padu će se manje ozlijediti ako bude stajao na tlu.
Trebali bi ovamo dovući Tita Močnika, pa ga ispitivati: ”’Gdje su Maravichi?!!! Ha?!!! Gdje su?!!! Pokaži!!!”

Krešimira Gojanović, ”Šumska potraga”, tuš / akvarel na papiru, 27×19,5 cm

Dok se tako bavio neveselim mislima, Vidmar je zurio u kamen na kojemu je do maloprije čučala vjeverica. Odjednom shvati da na kamenu nešto piše. Natpis je bio sa strane, pa ga zato nije odmah uočio. Osim toga, bio je samo urezan u kamen, nije bio istaknut bojom. Vidmar skine sunčane naočale, pa klekne pred natpis. Pisalo je: ”Fratru fratrovo, begu begovo, meni moje”. Slova su bila nekako kičasta, starinska. I sam natpis djelovao je staro. Kao da je bio davno uklesan. Što li bi sada to trebalo značiti? Zacijelo ima veze s Fratrovom kolibom. Možda je po tom kamenu ona ruševna hrpa prastarog drveta i dobila ime. Ukucat će Fratrovu kolibu u Google da vidi o čemu se tu radi. Kada se vrati za svoj radni sto. Ako se sjeti. Pretpostavljao je da ovdje nema signala. Trenutno mu se ni to nije dalo provjeriti, sunce je bilo previše blještavo za zurenje u ekran mobilnog telefona. Iako nije mislio da bi kamen mogao imati veze s njihovom potragom, policijski se inspektor posveti tlu oko kamena. To mu je ionako bilo manje naporno, nego trčati okolo kao Mladen.

Odjednom u travi metar i pol od kamena, ispred natpisa, ugleda sunčane naočale. Kako je veći dio okvira bio zlatan, a stakla svijetlo narančasta, nije ih bilo lako uočiti u suhoj, poljskoj travi. Policijski ih je inspektor u prvi mah htio podići i razgledati, no onda je zaključio kako ih je ipak bolje ne dirati bez gumenih rukavica koje nije ponio. Ma koliko zazirao od stvorenja koja su obitavala oko njega, kleknuo je i iz blizine ih proučio. Ženske su, mačkastog oblika. Na okviru pročita ime robne marke – DITA. Naočale djeluju kao original, a ne jeftina kopija. To bi onda valjda trebalo značiti da zuri u pravo zlato. I da mu njegova mjesečna plaća ne bi bila dovoljna za kupovinu ovakvih naočala, ni blizu. Još se malo sagnuo i pogledao kroz stakla. Bio je prilično siguran da su to sunčane naočale s dioptrijom. Još i to!
– Jeste li sada nešto našli? – vikne Mladen.
– Sada jesam.
Čuvši to, Mladen je smjesta dotrčao, iako je i on morao biti iscrpljen. Pokazao mu je naočale. Ne bi se iznenadio da je Mladen imao barem jedan par gumenih rukavica u džepu, no kvartovski je policajac smjesta kleknuo pokraj njega, očito smjesta shvativši kako gleda nešto što bi moglo biti dokaz… nečega.
– DITA – pročita kvartovski policajac. – Zvuči li vam to poznato?
– Čuo sam. Linija luksuznih naočala. Vrlo skupih.
– Mislite da je ovo pravo zlato?
– Ako su ovo originalne DITA naočale, a ja mislim da jesu, zlato je sigurno pravo.
– Pa onda bi ovo moglo biti i mjesto zločina! – uznemiri se Mladen. – Hoćemo li zvati tehničare? I pojačanje?
– Ne još – odluči inspektor nakon što je razmislio. – Postoji mogućnost da je ove naočale podmetnuo Tito Močnik…
– Mislite da ta mogućnost postoji?! – iznenadi se kvartovski policajac. – Otkud njemu novci za skupe naočale? Osim toga, on je jedva pokretan. Ovamo može stići jedino na nosilima.
– Mogao je nekoga poslati. Nas dvojica ćemo još malo istražiti. Ali ćemo od sada biti jako oprezni.
– E da, još nešto… Imate li pojma što bi mogao značiti ovaj natpis? – Vidmar glavom pokaže kamen.
Iznenađeni se Mladen zagleda u kamen, pa pročita natpis. Bilo je očito da ga do tada nije zapazio. I da nema pojma o čemu bi se tu moglo raditi.
Policajci su tlo počeli pretraživati u koncentričnim krugovima oko kamena s natpisom. Sada su rukama oprezno razgrtali travu i obraćali pozornost na svaku pojedinost, pazeći pri tome gdje staju. Valjda zbog priljeva adrenalina nakon otkrića naočala, vrućina i sve ostalo odjednom je Vidmaru manje smetalo. Mogućnost da se u bliskoj budućnosti analizira svaki njegov potez u ovoj fazi istrage više nije bila u domeni znanstvene fantastike. A onda je postala posve stvarna.

Starčevo su tijelo našli tridesetak metara od kamena. Staričino je tijelo bilo nekoliko metara dalje. Dvojica su policajaca nekoliko trenutaka nepomično stajali i zurili u leševe. Prizor je bio jeziv, ali si onako iscrpljeni nisu mogli pomoći. Vidmaru je majka uvijek govorila da mora doručkovati. Na sreću, ovo je bio jedan od onih dana u kojima je nije poslušao. Nije stigao ni ručati prije Mladenovog dolaska, pa sada nije imao što povraćati. Bilo je teško procijeniti koliko su napadači bili brutalni, a koliko su kojekakvi veći ili manji gorski strvinari bili gladni. Vidmar je tek zapazio da su starcima neki prsti na rukama odrezani. To nisu mogle učiniti životinje. One te prste nisu čak ni pojele. Bavile su se dijelovima tijela na kojima je bilo više mesa.
– Sada moramo nekoga zvati – progovori Mladen.
– Ima li ovdje signala?
– Naravno da ima! – kvartovskog je policajca pitanje iznenadilo.
– Zvat ću Stipana – Vidmar iz džepa izvadi mobilni telefon.
Načelnika Odjela za seksualne i krvne delikte svi zovu imenom – Stipan. Čini to čak i Vidmar, najmlađi inspektor u Policijskoj upravi. I pri tome Stipanov autoritet nije ugrožen. Kada šef povisi glas, svi se smrznu. Isto tako načelnik Odjela svima dijeli broj svoga privatnog mobilnog telefona, jer zna da ga neće zvati ako nije nešto doista važno. Vidmar nije imao pojma gdje Stipan provodi godišnji odmor. Pretpostavljao je kako je dovoljno pametan da se u ovo doba dana drži hlada.
Dugo je zvonilo. Vidmar za to vrijeme nije uspijevao skinuti pogled s tijela. Starci su bili u poderanom donjem rublju, bosi. Takvi zacijelo nisu stigli na Požešku goru. Napadači su ih skidali i rezali im prste. Kome je i zašto takva gadarija mogla pasti na pamet?!
– Šta je, mali?! – Stipan se napokon ipak javio, zvučao je kao da ga je podčinjeni probudio. – Di gori?
Mladi inspektor načelnika nije gnjavio bilo kakvim uvodom. Ukratko je ispričao što se sve događalo od kada je Tito zaskočio Mladena na ulici. Stipan ga nije prekidao. Šutio je nekoliko trenutaka i nakon što je Vidmar završio priču. Zatim upita:
– Ti si te nestale bogataše vidio na fotografijama?
– Jesam, ali to nema veze. Strvinari su im pojeli obraze i oči. Ovakve ih ne bi prepoznala ni rođena djeca. Ja sam za ove siguran samo da su stari. A i to samo zato što su sijedi i proćelavi. Da bi to mogli biti Maravichi, pada mi na pamet samo zbog Titove priče. Samo zato.
– Je s´ ti, mali, jutros doručkovao? – progovori Stipan nakon nove stanke.
– Nisam.
– Dobro je da nisi. Sad nemaš šta povraćat. Al pazi da se ne onesvijestiš.
– Pazit ću – obeća Vidmar i podigne pogled s tijela u travi.
Susreo se s pogledom vjeverice koja ga je promatrala iz krošnje obližnjeg drveta. Jesam li se već onesvijestio, pa haluciniram? – zapitao se Vidmar.

pet

– Ovo se nije moglo dogoditi u glupljem trenutku – primijeti Vidmar, prilazeći Mladenu koji je stajao u hladu pokraj Fratrove kolibe.
– Kako to mislite?
– Ljeto je, vrijeme kiselih krastavaca, novinari nemaju o čemu pisati. Uskoro će ih u Požegi biti više nego pijanaca.
Mladen je djelovao malodušno. Zacijelo je i njega nakon otkrića naočala počeo pucati adrenalin. Zatim su pronašli tijela i onda dugo, dugo čekali. Malo što može policajcu pokvariti raspoloženje kao dugo čekanje nakon intenzivnog priljeva adrenalina. Osim toga, čekali su pokraj unakaženih leševa staraca. Pa i sada čekaju. Uviđaj obavlja ekipa iz Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja ”Ivan Vučetić” i inspektori iz Policijske uprave zagrebačke. Vidmar bi trebao surađivati s njima, ali baš i nema dojam da se na proplanku ispod Fratrove kolibe zna tko pije, a tko plaća, pa uglavnom prati što se događa.
Iz Policijske uprave požeško-slavonske stigla je glasnogovornica. I ona prati što se događa, pozornije nego Vidmar, no nije baš vjerojatno da će za nju biti posla. Pred mikrofone i kamere progurat će se igrači iz Ravnateljstva policije, već su neki od njih i pristigli, u moćnim su se terencima uspjeli probiti do Fratrove kolibe, iako bi time mogli kontaminirati mjesto zločina. Sigurno će izjavu dati i sam ministar. Novinara još nema. Kako su požeški policajci blokirali pristupe, koliko su na ovakvom terenu već mogli, teško da će se danas neki uspjeti probiti do mjesta zločina, iako se s njima nikada ne zna. No, bio je siguran da se izvješća za dnevnike već slažu.

Stipan je Vidmaru rekao da nazove Policijsku upravu zagrebačku i traži nekoga iz ekipe koja se bavi slučajem nestanka Roberta i Ann Maravich. Javila mu se žena dubokog, pušačkog, mrzovoljnog glasa, koja se predstavila kao viša inspektorica Mia Mišura. Naletio sam na ženu-zmaja, pomislio je mladi inspektor. Nije bila impresionirana Vidmarovom pričom. Čak je zvučala kao da ima posla s gnjavatorom, pogotovo nakon što je spomenuo da se Tito Močnik predstavlja kao putnik kroz vrijeme. Uostalom, ni Stipan tijekom prvog telefonskog razgovora nije bio uvjeren da su Maravichi ubijeni na Požeškoj gori. Nije zamjerao Vidmaru zbog nazivanja, dapače, pohvalio ga je zbog toga i svega ostalog što je poduzeo, ali je rekao da ga ponovo nazove tek nakon što tijela budu identificirana.
Viša inspektorica Mišura naložila je požeškom kolegi da provjeri ima li na tijelima madeža i ožiljaka od operacija koje je opisala, pa ako ima, neka ih fotografira i pošalje joj preko WhatsAppa. Pri tome mu se obraćala kao da vozaču traktora daje upute kako će pilotirati avionom. Na njen je nastup zaboravio čim je uz Mladenovu pomoć počeo tražiti madeže i ožiljke. Pri tome, na sreću, nije trebao okretati tijela, jer to zbog očevida koji je slijedio nije ni smio, nego je samo podizao potkošulje i spuštao gaće, ali i to je bilo užasno. Bilo je sasvim moguće kako je dvoje nesretnika ubijeno prije pet dana.
Snimio je ono do čega je uspio doći i poslao snimke zagrebačkoj kolegici. Javila mu se gotovo odmah. Snimke su upućivale na to da su na Požeškoj gori doista ubijeni brat i sestra Maravich.
– Uviđaj će obaviti dečki iz ”Vučetića” – obavijestila ga je uzbuđenim glasom. – Stiže i ekipa koja se do sada bavila slučajem Maravich. Vi više ništa ne dirajte. S obzirom da su ubijeni prije nekoliko dana, sat ili dva ne igra ulogu. Osigurajte mjesto zločina i čekajte nas.
– Od koga da osiguramo mjesto zločina? Od vjeverica?
Čim je to izgovorio, sjetio se one vjeverice koja ga je gledala s kamena, a poslije i s drveta. Je li se i ona gostila obrazima bogatih Amerikanaca? Nije baš bio stručnjak za životinjski svijet, ali je ipak znao da su vjeverice glodavci, pa im prema tome osim orašastih plodova, ni meso ne može biti mrsko.
Da, zaključio je požeški inspektor, ne podnosim prirodu i za to postoje jako dobri razlozi.

Vidmar nije znao je li se viša inspektorica Mišura pojavila na Požeškoj gori. Valjda bi mu se javila da je tu negdje, jer mu je rekla da će njih dvoje koordinirati rad požeških i zagrebačkih policajaca. Svakako mu nije nedostajala. I bez nje je uspio doznati što je do sada otkriveno. S načelnikom se čuo još dva puta. Kada je Stipan čuo kakva je gužva na Požeškoj gori i tko je sve gore, zaključio je da njegova nazočnost nije nužna i da nema razloga žuriti s prekidom godišnjeg odmora. I Vidmar bi tako postupio da je bio na njegovom mjestu.
– Ovi iz Zagreba su preuzeli slučaj? – progovori Mladen.
Vidmar ga je pogledao i nasmiješio se. Zacijelo je ipak to bio glavni razlog lošeg raspoloženja kvartovskog policajca – nije volio da mu nekakvi veliki igrači dolaze na njegov teren i prave se pametni. Njih su dvojica bili posve različiti. Vidmar je, na primjer, bio oduševljen kada bi netko preuzeo njegov posao, pogotovo ako je slučaj bio poput ovoga, složen i medijski eksponiran. Zapravo je ispalo baš idealno, gužva je, a šef mu je na odmoru. Neće baš moći nastaviti s računalnim igricama, ali se neće ni pretrgnuti od posla. I neće biti u prilici nešto ozbiljno zeznuti.
– Nisu ga preuzeli. Slučaj je zajednički. Surađujemo.
Mladen je klimnuo, ali nije ništa rekao. Odgovor mu očito nije popravio raspoloženje.
– Jeste li znali da su kćeri Roberta Maravicha ponudile nagradu za informaciju koja bi dovela do pronalaženja njihovog oca i tetke? – upita Vidmar. – Trideset tisuća dolara.
– Ne! – iznenadi se Mladen. – Prvi glas.
– Jučer su objavili mediji.
– Mene nestanak Maravicha nije zanimao sve dok mi Tito nije prišao. A medije i inače slabo pratim.
– Ni ja do maloprije nisam znao za nagradu. Ali Tito je o nagradi možda jučer čitao u novinama – slegne ramenima policijski inspektor.
– Tito će dobiti trideset tisuća dolara! – sine kvartovskom policajcu.
– Ne vjerujem da će to ići samo tako. Prije nego što dobije lovu, morat će objasniti odakle mu informacija. Ona priča o putovanju kroz vrijeme neće mu proći. Uostalom, kako ga je to što je prošao u prošlom životu uopće moglo prosvijetliti? Tvrdi da je bio austrougarski časnik i poslije slavist. I? Što s tim? Kakve to veze može imati s Maravichima?
– Znači, Tito je ključ rješenja slučaja – zaključi Mladen nakon što je kratko razmislio.
– Moguće je.
– Pa onda slučaj nije ni izdaleka tako složen kakvim se do sada činio. Čim Tito propjeva, znat ćemo kako su Maravichi završili na Požeškoj gori. I tko ih je masakrirao. I kako su nestali nakon što su sletjeli u Zagreb.

Zagrebački su se policajci pokazali ljubaznijima i otvorenijima od njihove kolegice Mišure. Bez problema su s Vidmarom razmjenjivali informacije. Vremena su ionako imali, jer su na mjestu zločina forenzičari još uvijek bili glavni, pa je požeški inspektor razgovarao s njima i o nekim teorijama prije, nego se pridružio Mladenu u hladu Fratrove kolibe. O ideji koju je upravo iznio Mladen, inspektori su već raspravljali. Pri tome su znali više nego kvartovski policajac. Stoga Vidmar upozori:
– Ne mora biti. Maraviche je ubio netko tko je znao što radi. Robertu je prerezao vrat jednim preciznim potezom. Zatim je sustigao Ann i zabio joj nož u srce između rebranih lukova.
– Prste im je rezao prije ili poslije toga?
– Prsti su im sigurno odrezani nakon smrti. Samo, ne možemo znati je li to učinio ubojica.
– Ne razumijem – Mladen više nije razmišljao o zagrebačkoj ekipi, bio je usredotočen na razgovor. – Zašto bi netko mrtvacima rezao prste?
– Zbog prstenja. Možda zbog žurbe, a možda i zato jer je već nastupila mrtvačka ukočenost, pa drugačije nije ni mogao. I nije im samo prstenje odnio. Netko ih je potpuno opljačkao. Brutalno. Nije se gnjavio pražnjenjem džepova, nego im je odjeću rasparao nožem ili rezao škarama i strgnuo s tijela. Sve je odneseno, osim onih sunčanih naočala koje smo pronašli pokraj kamena. Taj netko ili više njih i ubojica ili ubojice nisu nužno iste osobe.

Mladen je nekoliko trenutaka razmišljao o Vidmarovim riječima. Koliko god iskusan policajac bio, očito mu je teško bilo prihvatiti mogućnost da je netko šetao Požeškom gorom, naišao na dva leša, a onda ih opljačkao na tako brutalan način, koristeći pri tome oštar nož ili škare. I taj pljačkaš leševa je morao biti netko iz Požeštine. Još je gore ako ih je bilo nekoliko. Kakav monstrum moraš biti da možeš živjeti s takvom tajnom?! Zatim je progovorio:
– Dakle, Tito je informaciju mogao dobiti i od pljačkaša leševa… To mi zvuči nevjerojatno.
Vidmar se zagledao u ljude koji su hodali kroz visoku travu i tražili bilo kakve tragove. Isticali su se forenzičari u svojim bijelim skafanderima.

U visokoj su travi još uvijek bila i tijela dvoje Maravicha. Do sada nije otkriveno zašto su stigli u Hrvatsku. Američkim su prijateljima samo rekli da idu posjetiti svoju prvu domovinu. Do zračne ih je luke dovezao osobni vozač, letjeli su prvom klasom i u avionu nisu razgovarali s drugim putnicima. Nakon što su sletjeli i pokupili prtljagu, odlučnim su se korakom zaputili prema prvom slobodnom taksistu i dali mu papirić na kojemu je bila napisana adresa odredišta. Na toj je adresi bilo veliko parkiralište u Sesvetama, koje nije pokriveno nadzornim kamerama. Nakon što su se u Sesvetama iskrcali, stajali su i čekali da se taksist udalji, kako ne bi mogao vidjeti što su dalje poduzeli. Maravichi su se potrudili nestati. I onda su njihova tijela nađena na Požeškoj gori. Nakon dojave putnika kroz vrijeme Tita Močnika.
– Cijeli je slučaj nevjerojatan – zaključio je Vidmar.

Nastavi čitati 3. dio!