Hrvoje Kovačević: ”Putnik kroz vrijeme (smrt u prirodi)”, 1. dio

Hrvoje Kovačević

”Putnik kroz vrijeme (smrt u prirodi)”,

novela, 1. dio

---

 

jedan

”Drage moje, dragi moji, i dalje slušate vašu omiljenu radiopostaju VAu. Ja sam Anja Karamatić, a ovo je emisija Svakodnevica. Sigurno vas zanima što ima novoga u Požeško-slavonskoj županiji. Ukratko – nema ništa. Ljeto je, vruće je, svi su otišli nekamo. Osim provalnika. I mene. I vas, mojih najvjernijih slušatelja. O aktivnostima provalnika izvještavat ću vas kada se vrate vlasnici stanova u koje su provalili, a do tada ću pratiti vijesti iz drugih županija. Na nacionalnoj je razini i dalje udarna vijest misteriozan nestanak bogatih Amerikanaca hrvatskih korijena. Podsjetimo se, prije pet dana Robert i Ann Maravich doletjeli su u Zračnu luku Franjo Tuđman i nakon toga im se gubi svaki trag. Djed brata i sestre Maravich u Ameriku je stigao iz Trogira, tako da ne vjerujem da su se iz Zagreba zaputili u ove naše krajeve, ali nikad se ne zna. Fotografije nestalih Amerikanaca nalaze se na svim portalima. Pogledajte ih, pa ako Maraviche sretnete negdje u Požegi, kažite im da ih svi traže. Ako ne znate engleski, nema veze. Govore oni i hrvatski. Zapravo, ne! Nemojte im se obraćati! Ni slučajno! Upravo sam se sjetila da je njihova obitelj raspisala nagradu od trideset tisuća dolara za onoga tko ih nađe. Trideset tisuća dolara! Zato, ako ih nađete, obratite se… što ja znam kome… valjda njihovoj djeci… U tom bi slučaju ipak trebali govoriti engleski, barem pasivno. Ili se obratite policiji, na hrvatskom… Inače, to da su nestali odmah nakon slijetanja u zračnu luku meni nema smisla. Uz sve te nadzorne kamere, danas je nestati skoro nemoguće. Vjerujem da policija zna više, nego što govori…”

Krešimira Gojanović, ”U Luni”, tuš / akvarel na papiru, 27×19,5 cm

Ruža se osvrne i ugleda Ivu kako stoji s njenim pivom na poslužavniku i sluša Anjin glas koji dopire iz zvučnika. Konobarica Lune nije bila cura koja može istovremeno slušati radio i posluživati goste.
– Iva! – oštro je pozove požeška kiparica.
Konobarica se trgnula i prišla gošći, osmijehom joj dajući do znanja da je kriva zbog kašnjenja. Dok je premještala čašu i bocu na stol, veselo je primijetila:
– Trideset tisuća dolara! Koja je to lova! Za jednu informaciju! Treba dobro otvoriti oči dok se hoda Požegom!
Požeška kiparica uzela je bocu u ruku. Odmah se udobrovoljila, osjetivši da je dovoljno hladna. Natočila je pivo u čašu, otpila dugi gutljaj, a onda podigla pogled prema konobarici koja je stajala pokraj nje i strpljivo čekala komentar na svoju primjedbu.
– Zašto bi trebalo dobro otvoriti oči?
– Pa ako naiđu ti Maravichi…
– Je s’ ti slušala šta je pričala ova moja blesava prijateljica? – Ruža glavom pokaže prema zvučniku. – Ili si samo stajala i čekala da mi se pivo ugrije?
– Slušala sam – zbuni se Iva. – Anja je rekla da bi se Maravichi mogli pojaviti u Požegi.
Požeška je kiparica nekoliko trenutaka gledala djevojku u oči, pokušavajući procijeniti zavitlava li je ili je samo glupa. Zaključivši da je ovo drugo u pitanju, uzdahnula je, pa objasnila:
– Rekla je da ne vjeruje da su u Požegi. Braco i seka Maravich žive u Americi, nestali su u Zagrebu, porijeklom su iz Trogira. Kog bi vraga radili u Požegi?
– Mhm… To je rekla…? Bit će onda da nisam najpažljivije slušala…
– Dijete…slušaj srce, a ne radio.
Konobarica se nasmijala i udaljila.

Ruža je prekrižila duge noge i zagledala se niz ulicu. Maravichi joj nisu izlazili iz glave. Zašto ih je Anja uopće spominjala? Zapravo, odgovor je bio prilično očit: američki milijarderi hrvatskih korijena na svim su naslovnicama, pogotovo nakon što je objavljeno da je raspisana nagrada. Njena prijateljica prije emisije kupi novine i onda između glazbenih dijelova komentira ono što pročita. Maraviche je jednostavno bilo nemoguće preskočiti.
– Što bih ja sada radila da sam tako bogata? – zapitala se Ruža. Bila bila bi u Dalmaciji, za početak. U Tribunju, na primjer. Sjedila bi na nekoj terasi uz more, u debelom hladu i – pila pivo. Zatim se sjetila da za putovanje u Tribunj i ima novaca, nedavno je odradila jedan dobro plaćeni posao. Čak je i razmišljala o putovanju, ali je prije toga željela dovršiti skulpturu na kojoj sada radi. Nasmijala se samoj sebi i zaključila kako nije stručnjak za trošenje novca. Čemu onda željeti bogatstvo? A i ta nagrada…trideset tisuća dolara. Iva se rastala i od ono malo pameti što je imala kada je čula za nagradu, trideset tisuća dolara je i za Ružu golem novac, no milijarderi taj iznos ponekad potroše za jednu večeru u luksuznom restoranu. Da je obitelj doista zabrinuta, za informaciju koja bi pomogla u nalaženju dragih staraca, ponudili bi barem sto tisuća olara. Ovako zvuči kao da su uvjereni kako je nestanak samo hir bogatih staraca. Ili možda i ne žele da se vrate. Ma koliko bogati bili, starci nikom nisu nasušno potrebni. Oni koji tvrde drugačije – lažu. A pogotovo lažu oni koji tvrde da ih nasljedstvo ne zanima. Valjda istraga američkih policajaca ide i u tom smjeru.
Zašto se uopće zamaram tim glupostima? – zapitala se otpivši novi gutljaj piva. Majku je sahranila prije dvije godine i još otplaćuje kredit koji je ona digla kako bi mogla otputovati u Indiju. Da vidi kako se tamo živi. I zato što je cijeli život željela otputovati u tu zemlju. Sva sreća da je otac prije smrti pola stana ostavio njoj, jer bi ga stara vještica zacijelo prodala. Američki milijarderi ne žive u njenom svijetu.

Ugledala je policajca u odori kako hoda sjenovitom stranom ulice. Pozornost joj je privukla njegova odora koja je bila uredno zakopčana unatoč vrućini. U slijedećem ga je trenutku prepoznala. Bio je to Mladen Crnković, kvartovski policajac. Sjećala ga se još iz srednjoškolskih dana. Nekoliko je godina stariji od nje i družio se s facama. Kratko je hodala s jednim njegovim prijateljem. Poslije su neki iz te ekipe ostali face, završili fakultete ili se obogatili, ili oboje. Drugi pak nisu. Mladen je nizak čovjek velikog nosa i očito se našao u ovoj drugoj skupini. U činove i policijsku hijerarhiju Ruža se baš ne razumije, moguće je da je kvartovski policajac dobro radno mjesto, pogotovo ako je u prilici i voljan maznuti i nešto sa strane, no činjenica je da Mladen po vrućini tabana u odori. Koja uz to očito treba biti i uredna. Čula je da se oženio i da ima dvoje djece. Ruža nema djece i nema muža, čak ni bivšeg. Ima samo svoju umjetnost. I majčin kredit. Voli pivo i mlađe muškarce.

I dok je tako gledala Mladena kako hoda niz ulicu, u kadar uleti Tito Močnik. Prišao je kvartovskom policajcu i nešto mu počeo objašnjavati. To je Tito i inače činio – prilazio ljudima i objašnjavao im da svijet nije onakav kakvim ga doživljavaju. Doduše, pri tome je bio izbirljiv, prilazio je samo onima koji su mu bili zanimljivi. Tko zna zašto je danas prišao Mladenu. Možda je kvartovski policajac zbilja uspješniji, nego što se to čini na prvi pogled. U svakom slučaju, nije vjerovala da bi taj razgovor mogao potrajati. A onda će Tito ugledati nju. Njoj je redovito prilazio. Osim toga, Tito je za sebe tvrdio da je vidovit. Ruža tu mogućnost čak i nije potpuno isključivala. U svakom slučaju, bio je sasvim dovoljno vidovit da otkrije kako je Ruža trenutno pri lovi. Što znači da će ga častiti nekim boljim pivom. Umjesto da nju takvim pivom časti neki mlađi muškarac, dobro građen i šarmantan. Život ponekad zbilja ima smisla za humor.

dva

– Mi se, gospodine, poznajemo!
Mladen se iznenađeno zagledao u starca koji je stao pred njega. Već su se mnogo puta mimoišli na ulici, no Tito Močnik mu se do sada još nije obratio. Osim toga, iznenadio ga je i njegov glas. Starac je teško hodao, oslanjao se na dva štapa, djelovao je slabašno, ali glas mu je bio baš moćan, dubok i muževan. Kvartovski je policajac žurio kući gdje ga je čekalo tuširanje hladnom vodom i još hladnija limunada, no nije pokazao nezadovoljstvo zbog odgađanja tih divota. Navikao je na to da ga ljudi zaustavljaju na ulici s kojekakvim idejama i zahtjevima. Uostalom, njegov je posao biti na raspolaganju građanima.
Nasmiješio se starcu i ljubazno primijetio:
– Vas, gospodine Močnik, u Požegi svi znaju…
– Nas smo se dvojica upoznali tisuću devetsto petnaeste…
– Mislite… dvije tisuće petnaeste?
– Ne! Upoznali smo se tisuću devetsto petnaeste. Na obali rijeke Dnjestar. Vi ste bili donski Kozak, a ja sam bio časnik austrougarske vojske. Niži časnik. Leutnant zur See. Potporučnik. Tada sam se zvao Josip Badalić.
Mladen je znao da je starac čudan, po tome najviše i jest bio poznat u Požegi, poznatiji, nego po svojoj znanstvenoj karijeri prije umirovljenja, no svejedno je bio jako iznenađen. Osim što je bio muževan, glas Tita Močnika bio je i nevjerojatno samouvjeren. Kao da doista vjeruje u ono što govori. A ne kao da se zavitlava s policajcem u odori kojega je slučajno sreo. Uostalom, ako je starac zbilja čudan, a očito jest, on izgovora ono što misli da je istina, ono u što vjeruje.

Jelena Martinović, ”Kvartovski policajac Mladen kao donski Kozak 1915.”, tuš na papiru, 42×30 cm

I što sad? Ima li tu uopće pomoći? Ili jednostavno treba čekati da to prođe? Kao policajac u zajednici, odnosno kvartovski policajac, kako ga češće zovu, Mladen se naslušao kojekakvih gluposti. Navikao je da je područje koje pokriva puno ljudi kojima nisu sve daske na broju. Mislio je da ga više ništa ne može iznenaditi. Sada je ipak bio zapanjen. Možda zbog činjenice da mu je sugovornik bio doktor znanosti, sveučilišni profesor, a ne nekakav pijanac ili probisvijet s kojima je znao bez problema izaći na kraj. A i taj njegov glas, tako oprečan krhkom tijelu…nije mu se uspijevao oduprijeti.
Mladen slegne ramenima i promrmlja:
– Ako vi tako kažete….
– Moja je jedinica dobila naredbu da tijekom noći prijeđe rijeku Dnjestar i napadne vaše postrojbe. Zapovjednik moje jedinice bio je Čeh, razuman čovjek. Odlučio je poslušati naredbu, a onda se predati ruskim vojnicima. Normalno, svi mi ostali časnici, mahom Slaveni, spremno smo ga podržali u takvom planu. Na vašu stranu obale pristigao sam pred zoru, mokar i prestrašen. Nikakvo mi junačenje nije padalo na pamet. Odmah sam odbacio oružje i visoko podigao ruke. A onda ste se pojavili vi. Na konju. Djelovali ste baš moćno, divlje i opasno. Nije vas bilo briga za običaje ratovanja i slične trivijalnosti. Htjeli ste me probosti kopljem, iako sam vam jasno pokazao da se predajem.
– Oprostite zbog toga.
– Prisjetili ste se svog sudjelovanja u Prvom svjetskom ratu?
– Ne.
– Mda… i mislio sam da vi niste putnik kroz vrijeme… Da se ne prisjećate svojih prethodnih života…
– Žao mi je što sam vas razočarao.
– Nema veze. Vratimo se na obalu rijeke Dnjestar… Na kraju je dobro ispalo. Konj vam se propeo, pa ste me promašili. Nakon toga ste odustali od namjere da me ubijete. Jednostavno sam to jutro tisuću devetsto petnaeste za vas bio apsolutno nevažno stvorenje, nevažnije od riječnih štakora. Nije vam se dalo gnjaviti još jednim pokušajem. Nešto ste mi rekli, na ruskom, taj jezik tada nisam poznavao, mislim da se radilo o psovkama, i – odjahali ste dalje. Poslije sam bio vojni zarobljenik do tisuću devetsto dvadeset prve. Dobro sam naučio ruski i po povratku u domovinu postao najznačajniji jugoslavenski slavist. Desetljećima sam imao katedru na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
– Vi ste imali katedru na Filozofskom fakultetu u Zagrebu?!
Mladen je znao da je njegov sugovornik bio uspješan znanstvenik i to na polju društvenih znanosti, ali nije znao čime se točno bavio. Ipak, nije očekivao da je imao katedru na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ni da je bio slavist.
Tito ga je pogledao nakon postavljenog pitanja, a onda se nasmijao njegovom izrazu lica.
– Da – klimne starac. – Samo, tu sam katedru imao dok sam bio Josip Badalić. Kao Tito Močnik mirovinu sam dočekao kao predavač na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku.
– Aha… – Mladen zaključi da mu je najpametnije praviti se kako mu je sve jasno.

Dok razgovaraju cijelo vrijeme stoje na mjestu na kojemu su se susreli. Iako su u hladu, pakleno je vruće. Starac se oslanja na svoje štapove i ne pokazuje znakove iscrpljenosti. Gosti koji sjede na terasi Lune pogledavaju prema njima. Sigurno se pitaju o čemu njih dvojica toliko razgovaraju. Mladen nema pojma koji bi mogao biti odgovor na to pitanje.
– Ovaj naš ponovni susret bit će veličanstven.
– U to nisam ni sumnjao – uzdahne kvartovski policajac.
– Čujem da tražite one lude Amerikance, brata i sestru Maravich.
Izgleda da smo stigli do glavne teme razgovora, zaključi Mladen, osjetivši da ga sugovornik odjednom nekako drugačije promatra, pogled kao da mu se naglo izoštrio. U određenoj mu je mjeri laknulo. Taj ga se slučaj zbilja ne tiče na bilo koji način. Pokuša to objasniti gospodinu Močniku:
– Slušajte, gospodine, ja sam vam samo običan kvartovski policajac…
– Znam gdje su – umirovljeni profesor sada zuri policajcu ravno u oči.
– Tko?!
– Robert i Ann Maravich. Nalaze se na Požeškoj gori ispod Fratrove kolibe.
– Kako znate da su tamo?
– Jednostavno znam. Ja sam putnik kroz vrijeme. Za razliku od vas, kao što smo to maloprije ustanovili… Način na koji dolazim do informacija ionako ne možete shvatiti, pa se ne morate ni truditi.
– Gospodine Močnik…
– Ovo možete smatrati i službenim priznanjem Tita Močnika da zna gdje se brat i sestra Maravich nalaze. Dvoje luđaka. Koje svi traže. Nalaze se ispod Fratrove kolibe. Na Požeškoj gori. Mislim da sam dovoljno rekao.
– Znate li da bih vas nakon ovakvog priznanja trebao privesti na obavijesni razgovor?
– Ja na vašem mjestu na to ne bih gubio vrijeme – bezbrižno se nasmiješi umirovljeni profesor. – Požurio bih do Fratrove kolibe. Maravichi su ljudi u godinama, velike su vrućine, a nisam siguran da su im tamo gore ovi suvremeni pokretni telefoni od ikakve koristi. Tko zna kako su si stari luđaci isplanirali izlet. I jesu li ga uopće isplanirali. Trebalo bi što prije vidjeti u kakvom su stanju.

Sada je Mladen zurio u Tita Močnika. Pojma nije imao što bi rekao, a kamoli poduzeo. Znao je samo da na hladni tuš i još hladniju limunadu može zaboraviti do daljnjega. Prije uživanja u tim blagodatima morat će se popeti na Požešku goru. Kako bi gore tražio Maraviche, američke milijardere.
Ja uskoro idem tražiti američke milijardere na Požešku goru! Sanjam li?! – zapitao se Mladen.
Zatim je upitao Tita Močnika.
– Gdje je uopće ta Fratrova koliba?
– Nismo više u tisuću devetsto petnaestoj – nehajno mu odvrati starac. – Imate svu tu tehnologiju… Internet i te stvari… A možete nekoga i pitati.
Nakon toga se okrenuo i zaputio prema Luni. Ima malu glavu, zapazio je Mladen gledajući ga dok se udaljavao. Gotovo dirljivo malu. Sijeda mu je kosa kratko ošišana, slijepljena uz lubanju, pa je takav dojam još više naglašen.

tri

– Trebali ste ga tisuću devetsto petnaeste ipak probosti kopljem – zlovoljno primijeti inspektor Robert Vidmar. – Sjahati s konja, dohvatiti vražje koplje i probosti ga. Ako već niste imali rezervno u sedlu.
Mladen nije bio siguran je li to bila šala. To nije znao ni sam inspektor Vidmar. U svakom slučaju, nijednom od njih dvojice nije bilo do smijeha. Kvartovski je policajac upitao:
– Jesu li ruski vojnici u Prvom svjetskom ratu uopće bili naoružani kopljima?
– Otkud bih ja to mogao znati? Valjda jesu. Ako je pješadija imala bajunete, zašto ovi na konjima ne bi imali koplja…?
Baš prije, nego što mu je Mladen ušao u ured, Vidmar je pomislio kako je život ipak lijep. Za malo više od dva tjedna ide na godišnji odmor, a do tada se tijekom radnog vremena planirao baviti računalnim igricama i to onim najjednostavnijim, da se ne umara. Pri tome nije trebao osjećati grizodušje, jer posla proteklih dana gotovo da i nije bilo. Svima je bilo prevruće za gluposti. Možda se u subotu kakve budale potuku u nekoj birtiji, ali je sasvim moguće da ni tada neće biti posla za njega. Riješit će to temeljna policija. A danas je još k tome četvrtak.
I da sve bude još bolje, njegov neposredni nadređeni, načelnik Odjela za seksualne i krvne delikte, također je na godišnjem. Mogao se sasvim opustiti, kao i svi ostali u zgradi Policijske uprave.
I onda ovako nešto!
– Vi znate Tita Močnika? – progovori Mladen.
– Osobno ne. Ali sam ga slučajno slušao kada je jednom gostovao na radiju kod Anje Karamatić.
– I? Što mislite o njemu?
– Ha……što ja znam… – slegne ramenima mladi policijski inspektor. – Dok sam ga slušao, čak mi je donekle bio i zanimljiv.

Da je želio biti potpuno iskren, priznao bi kvartovskom policajcu da je cijeli razgovor pozorno poslušao. Tito Močnik uspio ga je zainteresirati za svoju tvrdnju da je putnik kroz vrijeme. Njegova priča i nije bila posebno originalna, već je prije čuo za teoriju da ljudi idu iz života u život i da se poneki prisjećaju svojih prethodnih života. Ta mu je teorija bila bez veze kada je prvi put čuo za nju, a ostala mu je bez veze i nakon tvrdnji Tita Močnika, no emisija mu je svejedno bila zanimljiva. Gost je bio zanimljiv. Dok je slušao emisiju, nije znao da je Tito Močnik starac s dva štapa kojega je povremeno susretao u središtu Požege. To je shvatio tek nakon Mladenovog opisa.
– O čemu je Tito govorio u emisiji? – upita kvartovski policajac.
– Pojedinosti baš i ne pamtim – odvrati Robert Vidmar nakon što je kratko razmislio. – Tvrdio je da se sjeća svih svojih prethodnih života i opisivao slučajeve koji su to dokazivali.
– Je li spominjao austrougarskog potporučnika Josipa Badalića?
– Ne bih rekao – policijski je inspektor morao još malo razmisliti. – Iako mu je to morao biti život prije ovoga.
– Mislite?
– Sjećam se da je u emisiji spomenuo da je ime Tito dobio prije, nego što je Josip Broz postao tako popularan među narodima i narodnostima na ovim prostorima, a i šire. Dakle, morao se roditi prije četrdesete ili četrdeset prve najkasnije.
– Mhm… Pa da…ako je karijeru slavista započeo dvadeset prve, to mu je zbilja morao biti prethodni život…
– Recite, Mladene, zašto ste baš meni došli s ovom nebulozom? Puno je ljudi na godišnjem, ali ja ipak nisam jedini inspektor u ovoj zgradi.
– Do sada smo nekoliko puta uspješno surađivali…

Koliko god bijesan bio, Vidmaru je bilo jasno da Mladena ne bi smio osuđivati. Stari ga je luđak zaskočio na ulici, dao mu informaciju koju je trebalo provjeriti i kvartovski se policajac morao obratiti nekom inspektoru. Vidmara je najbolje poznavao. Doduše, načelnika Odjela poznavao je još bolje, njih su dvojica skupa išli u srednju školu, no Stipan je bio na godišnjem odmoru. Za sada nije bilo ni indicija da bi se Titovom informacijom trebao baviti Odjel za seksualne i krvne delikte, ali Policijska uprava požeško-slavonska toliko je mala da inspektori često preuzimaju zadatke koji nisu u njihovoj nadležnosti i kada nije vrijeme godišnjih odmora.
Ovaj zadatak bi trebao biti sasvim jednostavan. Pogotovo bi trebao biti jednostavan prvi dio – njih će dvojica otići do te Fratrove kolibe za koju Vidmar čuje prvi put u životu, iako je odrastao na obroncima Požeške gore i uvjeriti se da tamo nema bogatih Amerikanaca. Zatim će porazgovarati s Titom Močnikom. Taj bi dio mogao biti zahtjevniji. Ako stari nastavi pričati gluposti, morat će ga privesti. A ako i nakon toga nastavi pričati gluposti, morat će ga pustiti.
– Jeste li otkrili gdje je ta Fratrova koliba?
– Jesam – klimne kvartovski policajac.
– Možemo li do nje autom?
– Pa… ne baš sasvim do nje…
– Što to točno znači?
– Auto ćemo morati ostaviti dva kilometra dalje…
– Dva kilometra?! Vani je plus pedeset! Taj putnik kroz vrijeme baš ima smisla za humor. Dok se nas dvojica budemo gore znojili, on će u Luni piti pivo i drugim se gostima hvaliti kako nas je zajebo.
Dok je Vidmar govorio, kvartovski je policajac revno klimao, dajući mu time do znanja da se slaže sa svim što je izgovorio, a i da razumije njegovo raspoloženje.
Policijski inspektor ustane, uzdahne pa zaključi:
– Ha ništa… Možemo nas dvojica jednom i neuspješno surađivati. Idemo omogućiti Titu Močniku da napravi budale od nas.

Već je krenuo, a onda se vrati do svog stola, pa iz gornje ladice izvadi futrole s pištoljem i lisicama. Dok je provlačio remen kroz futrole, Mladen ga je upitno promatrao. Vidmar je šutio. Nije znao objasniti zašto je odjednom odlučio ponijeti službeno oružje i sredstvo vezivanja. Jednostavno mu je sinulo da su brat i sestra Maravich ipak na svim naslovnicama. Koliko god neznatna mogućnost bila da nađu neki trag, morao je djelovati kao netko tko poštuje pravila službe. Na sreću, jutros je odjenuo košulju, a ne majicu.

Nastavi čitati 2. dio!